U Makedoniji se punom parom sprovodi projekat „Velike albanije“
1 min read
Reafirmacija projekta „Prirodne Albanije“ sa starim osnovama velikoalbanskih ciljeva od pre jednog veka, jasno se prepoznaje na svim područjima te zacrtane celine, uključujući i one u Makedoniji.
Na terenu zapadne Makedonije, gde lokalnu vlast drže kadrovi albanskih stranaka, albanizacija je vidljiva bukvalno na svakom koraku. To oslikavanje albanske prevlasti u životu, na lokalu, kako objašnjavaju neki od makedonskih gorštaka iz tog dela zemlje, očito je po onoj narodnoj – čije je stado njegova i livada.
„Overavanje ratnog plena Albanaca“ posle konflikta 2001. sa regularnim snagama Vlade u Skoplju, okončanog Okvirnim sporazumom o miru, potpisanim pod snažnim diplomatskim pritiscima Zapada, uneto je u ustavnu građu. Tako je „ohridskim sporazumom“ i ustavnim promenama, kako je to za Novosti ocenio profesor skopskog Amerikan koledža, profesor dr Stevo Pendarovski, u Makedoniji napravljena binacionalna država u „kojoj je nesporno da se Makedonci i Albanci međusobno udaljavaju“.
No, raspad Makedonije, kako smatra Pendarovski, bivši savetnik za bezbednost dvojice predsednika ove zemlje, Borisa Trajkovskog i Branka Crvenkovskog, „nije moguć bez podrške regionalne albanske dijaspore“ (Kosovo, Albanija) ali prevashodno i „bez odobrenja SAD“. Na terenu, na područjima pod lokalnom vlašću albanskih kadrova vidljivi su jasni elementi iz osnova za prognozu našeg sagovornika, da će se „gotovo sigurno nastaviti postepeno slabljenje unutrašnje kohezije zemlje“, zasada bez promena granica.
Alji Ahmeti koji je ratne 2001. u Makedoniji predvodio pobunjene Albance u paravojnim grupacijama takozvane Oslobodilačke nacionalne armije (ONA), južnog krila terorističke tzv. Oslobodilačke vojske Kosova (OVK), 22. marta te godine reporteru „Njusvika“ je izjavio: „Borba koju smo počeli je sa jedinim ciljem – da odstranimo slovenske snage sa teritorije koja je tradicionalno albanska“.
Ahmeti je sada mirotvorni lider vladajuće Demokratske unije integracija (DUI), koja praktično drži presudne poluge koalicione vlasti sa makedonskom VMRO-DPMNE, lidera i premijera Nikole Gruevskog. U albanskom političkom bloku, i sadašnji čelnik opozicione Demokratske partije Albanaca, Menduh Tači, 16. marta 2001. za „Njujork tajms“ je izjavio da „Albanci počinju oružanu borbu zbog oslobađanja njihovih teritorija“.
Na proslavi veka nezavisnosti Albanije, lane je u Skoplju upućena vrlo jasna poruka – Skoplje je centar Kosovskog vilajeta! Bez ikakvog državnog obeležja Makedonije, bez prisustva bilo kojeg makedonskog državnog, ili političkog predstavnika, usred Skoplja, na toj proslavi istaknuta su otvorena velikoalbanska stremljenja. Promovisanje „teritorijalnog ujedinjenja svih Albanaca u okvirima EU“, izveli su Salji Beriša iz Tirane, Hašim Tači iz Prištine i domaćin – Alji Ahmeti, uz klicanje „svog naroda“ – „UČK“, „Etnička Albanija“, „Kosovo“…
U svim javnim nastupima i kontaktima Ahmeti odavno praktikuje isključivo obraćanje na albanskom jeziku, često i bez prevoda. To je praksa koju slede albanske vođe na svim novima. Na nedavnoj svečanosti povodom postavljanja kamena temeljca prve srednje škole u opštini Saraj na severozapadnoj periferiji Skoplja (gde će na albanskom učiti oko 700 isključivo albanskih srednjoškolca) prvi čovek u Vladi zadužen za sprovođenje u delo odredaba Okvirnog sporazuma, Musa Džaferi, na primer, govorio je samo albanski. Prisutne Makedonce, uključujući i resornog ministra obrazovanja Spiru Ristovskog i skopskog gradonačelnika Koceta Trajanovskog potpuno je ignorisao. Nisu bili udostojeni čak ni prevodom na makedonski.
Sadašnji gradonačelnik Tetova, dojučerašnji vicepremijer zadužena za evrointegracije, Teuta Arifi, poput svojih kolega koji stoluju u opštinama u Gostivaru, Kičevu, Debru, Strugi… zavodi i kadrovsku otvorenu albanizaciju. Umesto Makedonaca na direktorske funkcije u gradu podno Šarplanine postavljeni su isključivo Albanci. Sve to je propraćeno postavljanjem albanskih zastava na i ispred tih institucija i ustanova.
U opštem procesu izražene albanizacije na zapadu Makedonije, vidljivo je i agresivno instaliranje isključivo albanskih naziva toponima. Tako je i Šar-planina označena samo na albanskom jeziku, a i poznati skijaški centar na njenom lokalitetu Popova šapka, sada je preimenovan kao Kodra e Dijelit, što u albanskom prevodu znači Sunčana dolina.
Usput se sreću oznake planinskih sela – Sellce, Llace, a i sama tvrđava sa arheološkim lokalitetom kao spomenik kulture iznad Tetova – Kale, sada je – Kalaja, bez oznake ni putokaza na makedonskom jeziku. U opštini Tetovo „nadležni“ najavljuju postavljanje novih, trojezičnih tabli, na albanskom, makedonskom i engleskom.
Zašto i na engleskom, to baš i ne znaju da objasne. Šarplaninsko mesto Šipkovica, gde je ratne 2001. bio štab vođe ONA Ahmetija, sada je Šikoj. Selo Vejce je preimenovano u Vis, Rakovec u Rakoj, Poroj u Proj, Banjiče je Banište, Fališe je Fališ…
Učestalo se menjaju i nazivi škola i vrtića u svim opštinama gde vlast drže albanske stranke, uključujući i skopsku komunu Čair.
Elektronski portali tih opština zapadne Makedonije gde je lokalna vlast u rukama kadrova albanskih stranaka, dostupni su samo na – albanskom jeziku. Kada su nedavno neki skopski novinari zamerili što sajt opštine Debar nema makedonski prevod, a i sama elektronska adresa je samo na albanskom, gradonačelnik te pogranične komune na krajnjem zapadu Makedonije Ruždi Ljata je lakonski i spokojno vrlo kratko odgovorio „pa, ovo je albanska opština.“
Statistička ujdurma
Zbog makedonsko-albanskog političkog nesuglasja dugo pripremani popis stanovništva 2011. godine propao je u samoj završnici. Novi popis se više i ne spominje.
Zato su i dalje na snazi rezultati popisa iz 2002. kada je registrovano da u Makedoniji živi 2.022.547 žitelja. Od toga su 64,18 odsto Makedonci i 25,17 procenata Albanci. Međunarodni posmatrači su tada zapazili da su popisivana i lica bez državljanstva i bez dokumenata, uključujući i one koji su dugo u inostranstvu. U medijskim ocenama je zaključeno da bi „demografsko osvajanje Makedonije, zasnovano na enormnom albanskom natalitetu, očigledno trebalo da se ubrza i matematičkim statističkim ujdurmama“.
Ili albanski ili…
Ovogodišnje 52. izdanje međunarodne manifestacije „Struške večeri poezije“ je bilo u senci političke ucene i pretnje gradonačelnika Zijadina Sele da dogodine neće dozvoliti održavanje skupa ukoliko se „sada ne govori i pesme ne čitaju i na albanskom jeziku.“
„Osnovanost zahteva koji sam uputio je u realnosti. Zatražio sam da se manifestacija, pored makedonskog i engleskog, vodi i na albanskom jeziku pošto u Strugi živi 60 odsto albanskog stanovništva. To nije ispoštovano. Ukoliko dogodine ne pronađemo rešenje, možda ćemo sprečiti organizaciju ove manifestacije“, izjavio je Sela, kadar opozicione Demokratske partije Albanaca (DPA) u Makedoniji.
Piše: Mladen Stančić
Ipak stanje nasih sunarodnika koji se pisu kao Crnogorci i nije tako zabrinjavajuce a evo i dokaz za to
http://www.youtube.com/watch?feature=player_detailpage&v=cF-2zdazMeM
Danas znamo i nazivk ojeg je Felix dao cijeloj ovoj strategiji
reorganizacije balkanskog kriminalnog podzemlja.
Naime, operativci hrvatske Sigurnosno obavještajne agencije koji su
nadzirali neke od sastanaka Qazima Osmanija s partnerima u Hrvatskoj,
utvrdili su postojanje plana „Operacije Durres“, nazvane po albanskoj
luci Drač.
U Hrvatskoj je u tom trenutku značajan dio kriminalne organizacije
koju je kontrolirao Hrvoje Petrač, a s kojom su surađivali i Ratko
Knežević i Andrija Drašković, u zatvoru, tzv. „zločinačka
organizacija“ iz sudskih procesa s početka 2000.-ih godina, dok se i
protiv samog Petrača u tom trenutku pokreće više kaznenih istraga, od
kojih jedna i zbog međunarodnog krijumčarenja cigareta, koja se
istraga vodila protiv Hrvoja Petrača, Srećka Kestnera i Ratka
Kneževića, sve do 2002. godine.
Prijelomni događaj u tim procesima predstavlja, tajni dogovor Qazima
Osmanija Felixa i Hrvoja Petrača, u Ankari, u Turskoj, nekoliko puta
od 2001. do 2005. godine, uz posredovanje tadašnjeg veleposlanika
Republike Hrvatske u Turskoj Amira Muharemija, kasnijeg dugogodišnjeg
predstojnika Ureda Predsjednika Republike, tijekom drugog
predsjedničkog mandata Stjepana Mesića.
Dakle, ti su se klanovi i kriminalne organizacije jednostavno morali
reorganizirati kako ne bi nestali s kriminalne karte Balkana, i taj
trenutak njihove slabosti prepoznao je i lukavo iskoristio upravo
Qazim Osmani zvani Felix, koji tada sklapa kriminalne saveze sa
Petračevom organizacijom, koja uz posredovanje Amira Muharemija, koji
je organizirao susret Petrača i Osmanija u Ankari, te je od 2001. do
2005. u vrijeme Petračevog bijega od hrvatskog pravosuđa održano
nekoliko takvih sastanka Felixa i Petrača u Ankari.
Upravo su na sastancima u Ankari, uz posredovanje pripadnika klana
Osmani Amira Muharemija, Qazim Osmani Felix i Hrvoje Petrač dogovorili
kriminalni sporazum o preuzimanju infrastrukture Petračeve kriminalne
organizacije za međunarodno krijumčarenje cigareta u Hrvatskoj.
Konačni dogovor Petrača i Osmanija postignut je početkom 2005. godine,
nakon čega je Osmani trebao samo definirati dogovor s Antom Vlahovićem
i tajnim vlasnicima TDR-a, odnosno Adris grupe.
Prvi sastanak Vlahovića i Osmanija, kako doznajemo dogodio se upravo
početkom 2005. godine uz posredovanje Ekrema Lluke, te je upravo na
tom sastanku kao prvi dio tajnog prezimanja TDR-a od strane novih
vlasnika dogovoreno udruživanje TDR-a i nekadašnje Tvornice duhana
Zagreb (TDZ), koje je uslijedilo oko godinu dana kasnije
Jednako tako funkcioniralo je oko 118 ilegalnih graničnih prijelaza
između Hrvatske i BiH, koji su služili, između ostalog i švercu
cigareta, od kojih je samo dio bio namijenjen tržištu u BiH, i to
manji dio, dok je većina tako švercanog duhana krijumčarena dalje za
Srbiju.
Jedno je vrijeme Tvornica duhana Rovnj, primjerice, tobože rahodovala
stari pogon Tvornice duhana Zagreb i taj tako rashodovan pogon,
prevezen je u Čapljinu, pod kontrolom vrha tadašnje Herceg Bosne i HVO-
a, gdje je uspostavljena potpuno ilegalna tvornica duhana, isključivo
za proizvodnju cigareta namijenjenih švercu preko Crne Gore i Srbije,
dalje, za jug Italije i potom za zemlje Europske unije, dok je jedan
manji dio završavao preko Srbije na istočnoeuropskim tržištima.
Dakle, tada je Tvornica duhana Rovinj imala punu političku zaštitu
vlasti u Zagrebu i na granici transporti TDR-a praktički nisu
kontrolirani, odnosno nadležne carinske službe imale su naredbu čije
provođenje je kontrolirala policija, da svaki transport TDR-a moraju
propustiti bez dodatnih kontrola.
To su carinici radno nazivali „slobodni prolaz“, iako takve carinske
postupke zakoni nisu poznavali niti tada 1990.-ih godina, niti poznaju
danas.
S druge strane imali ste trasu iz Luke Rijeka u Luku Kopar, potom za
Europsku uniju, gdje su krijumčarene lažno deklarirane TDR-ove
cigarete s originalnim duhanskim markicama Ministarstva financija
Republike Hrvatske, što je samo još jedna potvrda umiješanosti
najviših državnih institucija u međunarodno krijumčarenje cigareta.
Dakle, glavne krijumčarske trase išle su iz Hrvatske prema Sloveniji,
i to kopnom i morem, dakle preko luka Rijeka i Šibenik, te preko
jednog donedavno nepoznatog krijumčarskog koridora u blizini Zaprešića
kraj Zagreba, također prema Sloveniji, koji je nadzirala policija
korumpirana od strane krijumčarskih kriminalnih organizacija.
Inspektori koji su istraživali krijumčarenje za Sloveniju preko
Zaprešića, kažu mi kako su taj prostor kraj Zagreba nazivali „zlatnim
trokutom“, a trasa je išla preko sela Dubravica, Vučilčevo i Prosinec,
dalje prema Sloveniji.
Promet ovom trasom trajao je u kontinuitetu od 1990. do 2002. godine.
o krijumčarenju tom trasom istrage su vodili čak i agenti hrvatske
Sigurnosno obavještajne agencije, o čemu su podnosili i službena
izvješća, međutim kako se radilo o organiziranom kriminalu pod
pokroviteljstvom države, po njihovim se informacijama nije dalje
postupalo, a istrage su u pravilu obustavljane.
Potom su od presudnog značenja bile trase prema BiH, Crnoj Gori i
Srbiji, a krijumčarenje prema Kosovu i Makedoniji u značajnoj mjeri
kreće tek nakon 2000. godine.
Već sam rekao kako su u svemu sudjelovali ratni premijer Hrvatske
Franjo Gregurić, čiji je šef kabineta operativno nadzirao ove poslove,
a danas je ministar unutarnjih poslova Hrvatske, radi se o Tomislavu
Karamarku, zatim predsjednik Uprave Adris grupe iz Rovinja Ante
Vlahović, bivši predsjednik Uprave Tvornice duhana Rovinj Plinio
Cuccurin, tajkun i jedan od šefova hrvatskog podzemlja Hrvoje Petrač,
Srećko Kestner, Andrija Drašković, Ratko Knežević, Stanko Subotić,
Milo Đukanović, Tino Bralo (koji je kontrolirao krijumčarenje preko
BiH), Vlado Brkić (praktički koordinator krijumčarske mreže preko koje
je TDR na crnom tržištu plasirao svoje proizvode), Slobodan Milošević
i njegov sin Marko Milošević, Borka Vučić.
Tek nakon 2000. godine ova se mreža počinje u značajnijoj mjeri
reorganizirati, pa jednim dijelom i raspadati, a nakon 2001. godine,
posebno nakon 2005. godine značajno se mijenjaju i glavne krijumčarske
trase.
Kada je došlo do raskola u kriminalnom bratstvu i kada? Tko su bili
predvodnici ovih klanova? Tko je čije cigarete krijumčario i gdje?
Zapravo u slučaju duhanske mafije ne dolazi do klasičnog razdora
odnosno raskola unutar te kriminalne strukture, nego se prvi put na
Balkanu događa doslovno preuzimanje kriminalnog podzemlja od strane
jednog od šefova albanske mafije Qazima Osmanija zvanog Felix.
Dakle, Felix je taj koji već krajem 2000. godine, a posebno nakon
2001. godine centar svojih kriminalnih operacija ponovno premješta iz
Europe, točnije iz Njemačke iz Hamburga na Balkan, i to s idejom
preuzimanja vodeće uloge u balkanskom kriminalnom podzemlju, te
preuzimanja potpune kontrole nad međunarodnim krijumčarenjem cigareta,
heroina, kokaina, ljudi, oružja, nuklearnog otpada i nuklearnih
materijala preko balkanskih zemalja.
Dok Felixova organizacija nesporno financijski i organizacijski na
Balkanu postaje sve moćnija i utjecajnija, mnogi drugi klanovi
objektivno slabe.
Istina je znatno drugačija.
Balkanska duhanska mafija začeta je upravo u Hrvatskoj i preko jednog
desetljeća na vrhu te hijerarhije bila je Tvornice duhana Rovinj, sa
svojim čelnim ljudima Antom Vlahovićem i Pliniom Cuccurinom, naravno
uz podršku političke elite u Zagrebu, crnogorska veza zapravo je
nastala kao izdanak te kriminalne infrastrukture sa središtem u
Hrvatskoj.
Dijelovi ovih organizacija bavili su se i krijumčarenjem herina,
kokaina, te međunarodnih švercom oružja, ili recimo nuklearnih
materijala preko Luke Šibenik, što je izravno išlo po odobrenju
tadašnjeg premijera Franje Gregurića.
Odakle je dolazio obrtni kapital kojim je mafija pokrenula posao i na
koji način su prali novac zarađen na krijumčarenju? Tko je štitio te
multinacionalne poslove?
Jedan dio novca dolazio je iz preusmjeravanja dijela prihoda od
međunarodnog šverca oruja, heroina i kokaina, dok je drugi dio novca
investirala sama duhanska industrija, ulaganjem dijela prihoda od
prodaje duhanskih proizvoda u izgradnju organizacijske arhitekture
balkanske duhanske mafije, to im se vraćalo kroz prihode od ilegalne
trgovine cigaretama.
Dio novca je dolazio i od samih pripadnika političke elite koji su
bili pokrovitelji duhanske mafije, i to preko tajnih računa koje je
kontrolirala financijska infrastruktura iza duhanske mafije.
Pranje novca išlo je upravo preko te zakulisne, financijske bankarske
infrastrukture koja je stajala iza projekta duhanske mafije.
U Hrvatskoj je to bila Zagrebačka banka, dok je u Srbiji, novac od
šverca duhana također odlazio, istim kanalima kao i iz Hrvatske, na
tajne račune preko Anglo Yugoslav Bank Limited u Londonu i Banque
Franco Yugoslav u Parizu.
Suvlasnici tih banaka bili su vlasnici dionica i iz Hrvatske i iz
Srbije.
Hrvatske suvlasnike kontrolirao je ratni premijer Franjo Gregurić,
preko Zagrebačke banke i Franje Lukovića, obzirom da je Zagrebačka
banka suvlasnik tih dviju banaka, dok je srbijanske suvlasnike ove
bankarske mreže za pranje novca duhanske mafije kontrolirala pokojna
Borka Vučić.
Poslove duhanske mafije štitile su prije svega političke elite u
Hrvatskoj i Srbiji, potom u Crnoj Gori, i kasnije na Kosovu i u
Makedoniji.
Osmanijeva operacija Durres izmijenila kriminalnu arhitekturu Balkana
Nakon što je redakcija beogradskog Nedeljnog Telegrafa iz ne sasvim
poznatih razloga odustala od objave intervjua Domagoja Margetića o
temi povezanosti duhanske mafije u Srbiji, Crnoj Gori i Hrvatskoj, te
novoj kriminalnij arhitekturi Balkana, Necenzurirano.com u cijelosti
objavljuje razgovor kojeg je za Nedeljni Telegraf vodio novinar Boris
Subašić.
Tko je prvi došao na ideju da stvori duvansku mafiju, kada i s kojim
kadrovima? Tko su bili prvi šefovi te organizacije s kim su bili
povezani i na kojem su području djelovali? Da li su se osim cigareta
bavili i krijumačerenjem druge robe?
Duhanska mafija svoje korijene ima u tranzicijskim, političkim
strukturama u Hrvatskoj i Srbiji početkom 1990.-ih godina.
Dokumenti koje posjedujem i do kojih sam došao u mojim istraživanjima,
primjerice, jasno ukazuju na to da je ratni premijer Hrvatske Franjo
Gregurić jedan od najodgovornijih za izgradnju organizacijske
infrastrukture duhanske mafije na Balkanu.
Naime, upravo je u vrijeme Gregurićevog mandata u Hrvatskoj, praktički
u tajnosti proveden postupak pretvorbe i privatizacije duhanske
industrije, prije svega Tvornice duhana Zagreb i Tvornice duhana
Rovinj, na nezakonit način, a prema uputama za privatizaciju duhanske
industrije, koje je u tajnosti izradila Gregurićeva Vlada.
Bio je to proces reorganizacije duhanske industrije u Hrvatskoj, koja
je kasnije postala jedna od glavnih organizacijskih dijagonala
balkanske duhanske mafije. Točnije, bez takve reorganizacije duhanske
industrije u Hrvatskoj, ne bi bilo niti balkanske duhanske mafije.
Dakle, prvo je uslijedio proces reorganizacije duhanske industrije na
Balkanu, prije svega u Hrvatskoj, a potom pod utjecajem iz Hrvatske i
dijela duhanske industrije u BiH, da bi se potom spriječilo ulazak
stranih duhanskih indusrija na prostor Balkana, kako bi se duhanskoj
mafiji postupno osigurao trgovinski monopol nad međunarodnom ilegalnom
trgovinom duhanskim proizvodima preko Balkana.
Hrvatska Vlada tada je očito u tom poslu, kao i kasnije crnogorska,
vidjela mogućnost vrlo visokih „crnih“ prihoda kojima jeu svakom
trenutku mogla kontrolirati financijske i gospodarske tijekove u
zemlji.
Dakle, postoje odluke Vlade i nadležnih ministarstava u Hrvatskoj, iz
1990.-ih godina koje jasno dokazuju kako je politička elita u
Hrvatskoj formirala kriminalnu infrastrukturu koju danas nazivamo
duhanskom mafijom.
U Hrvatskoj su prvi šefovi te organizacije bili Hrvoje Petrač, jedan
od notornih šefova hrvatskog kriminalnog podzemlja, te ljudi bliski
ratnom premijeru Franji Greguriću, posebno Ante Vlahović i Plinio
Cuccurin, te mafijaški bankari poput Franje Lukovića dugogodišnjeg
predsjednika Uprave Zagrebačke banke, koja je otvoreno bila umiješana
u stvaranje duhanske mafije, sudjelujući u vlasničkoj strukturi
duhanske industrije, ali i operacijama pranja novca balkanske duhanske
mafije.
NECENZURIRANO.COM ›
Osmanijeva operacija Durres izmijenila kriminalnu arhitekturu Balkana
1 Eintrag von 1 Autor
margetic…@gmail.com