U palati nacionalnog Bokelja

Mi, stari Bokelji (+300…) imali smo prilike jedni druge da upoznamo protokom vremena, tako da se nerijetko i danas srećemo u moru pridošlog svijeta, ili za crveno kakvo slovo, ili kad nas okupi kulturni događaj, svadba ili sahrana.

Prošle setemane bio sam u palati nacionalnog Bokelja (+600), i pio domaće bijelo vino „Lisicu“, presuđujući ipak u korist prošlogodišnje čaše istarske malvazije.

Kada sam prvi put kročio u kapetanski salon te palate na obali mora sa povlašćenim pogledom na Kotorski zaliv – a bilo je to prije desetak godina – domaćin me pitao šta ću da popijem? Uzvratio sam kontrapitanjem: Šta je na dispoziciji?, na što je nacionalni Bokelj odgovorio da je to domaćinska kuća i da ima svega.

Otkrio sam prijatelju za koga znam da je mason sa titulom Velikog besjednika, kako sam između ostalog došao da pričamo na temu nacionalnih Bokelja, jer ih je na popisu iz 2011. bilo za mrvu preko šeststo.

Pokazalo se da sam vlasniku palate stare tri vijeka dao odličan šlagvort, pa mi je, sipajući „Lisicu“, ispričao gdje su ga sredinom korona-narativa zvali na fiksni, sa željom da ga intervjuišu.

Zavalio se, kaže, u poltronu što je fotelja u prevodu i odgovarao na 30-ak pitanja, da bi mu na posljednje: Kako se nacionalno izjašnjava? – anketarka rekla da biti Bokelj on ne može, jer je predviđeno ili Crnogorac ili Srbin ili Hrvat ili Bošnjak ili Albanac ili ostali.

I tu se moj prijatelj zajapurio, jer ni po cijenu da bude „ostali“ nije pristajao da ga anketarka svrsta bilo kao Crnogorca, bilo kao Srbina, bilo pak kao Hrvata…

Uz pretpostavku da on kao rimokatolik i mason sigurno ne želi da ide toliko daleko da pretpostavi jedinstvenu Bokeljsku crkvu ili bokeljski jezik, pitao sam ga zašto bi po njemu bilo važno da smo svi nacionalni Bokelji?

I tu je krenula priča.

Pazimo…

Sve što današnja Crna Gora rabi u turističkom smislu, izgradili su Bokelji.

Sve što se okom može da opazi, stečeno je plavo-bijelim zlatom, tj. plovidbom.

Još je Miloš Milošević, vanredan intelektualac i doživotni admiral Bokeljske mornarice (1920–2012), u djelu od kapitalnog značaja „Pomorski trgovci, ratnici i mecene“, objasnio gdje su Zalivljani, da bi bezbjedno trgovali, morali da budu i ratnici koji topom, puškom i sabljom brane plemeniti teret od napada na moru, a da su kod kuće redom bili mecene, podstičući pismenost, muzičko obrazovanje, crkveno slikarstvo, te plemenite zanate. Iz prekomorskih su škrinja vadili ne samo knjige rukopisane i štampane, već i sjemena egzotičnog bilja, te predmete koji se danas nalaze ili po privatnim muzejima, ili u onim do kojih i sirot turist može da hodočasti.

Bokelji su u prošlosti uvijek bili vukovi na moru, no jaganjci na kopnu.

Nikad nije postojala udružena zalivska vojna sila, već su enklave Boke Kotorske bile čas u službi ove, čas u službi one imperije, sa sve osjećanjem jednog dijela Zaliva da nova vlast jeste željena i prirodna, i sa saznanjem da je za druge ta ista vlast okupatorska i neželjena.

Istorija Boke Kotorske je komplikovana šahovska tabla, na kojoj dva vijeka u isto vrijeme, na ginisovski malom prostoru, em ratuju, em žive u suživotu – Osmansko carstvo i Mletačka republika.

Tokom vladavine Venecije, mnogi su obalni Srbi, npr. skoro svi slavni Peraštani, Martinovići, i Zmajevići, i ostali, porijeklom iz Crne Gore, postali rimokatolici iz utilitarnih razloga, tako da je Marko Martinović – najbogatiji Zalivljanin svog vremena, bio imalac privatnog brodogradilišta. Bio je nautički stručnjak kome preporukom iz Venecijije upravo ruski car Petar Veliki šalje sedamnaest pitomaca, mladih moskovskih plemića, da ih u Boki obuči zlatnim pomorskim vještinama.

Tako i danas: čak i neki od rijetke obalne sorte +300, postaju nacionalni Crnogorci.

Šta rade takovi?

Angažovani na strani mahom vladajuće stranke ili njenih satelita, potpisom legalizuju devastaciju obale, neplansku gradnju i mijenjanje geografije jedinog fjorda na Mediteranu. Da bi živjeli bolje, čine isto što i njihovi preci konvertiti. Od Srba su postali Hrvati da bi sada postali Montenegrini.

Ko se konvertovao, konvertovaće se.

Idealna Boka, pitam Velikog besjednika, da li je moguća?

Idealna je Boka nemoguća postala, besjedi on, čak i u teoriji. Baš kao i Kosovo na kome su pojedeni većinski Srbi. Isto tako, u Boki više nema starih Bokelja, onih +150. Paradoksalno, počesto su veći Bokelji stranci koji ulože pravo bogatstvo u obnovu palate da bi joj, na kraju, umjesto da stave svoje, ostavili ime porodice koja ju je izgradila. To što čini Britanac, Nijemac ili Novozelanđanin, rijetko da bi ikad sivavši na obalu, Srbin ili Crnogorac.

Moj prijatelj, iako rimokatolik, nije vjerujući duh. Za mene je – kaže – ova palata crkva, a portreti mojih predaka u ulju su mi ikonostas. U kapetanskom salonu počesto molitveno razgovaram s precima, jer sam, kao posljednji muškarac – razlog njihovog postojanja.

Baš kao što si i ti razlog postojanja tvoje djece, pomislio sam.

Baš kao što sam i ja razlog postojanja moje djece, kazao je.

Gledao sam preko one „Lisice“ čovjeka s izuzetnom socijalnom inteligencijom.

Obrazovanog preko mjere uskog zalivskog rama.

Čovjek je to koji je u ime beogradskih studenata u svoje doba na besprekornom engleskom razgovarao sa kraljicom Elizabetom. A nije bio član Saveza komunista.

I sada, on se osjeća nacionalnim Bokeljom. Ja Srbinom iz Boke Kotorske.

Slažemo se da nam prugastoplavi pogledi na budućnost nisu isti.

Ujedinjeni smo oko toga da su naše zalivsko ostrvo omeđeno hiljadumetarskim planinama posebnim učinili pomorski trgovci, ratnici i mecene.

Vladajući montenegrinski Crnogorci što ne bih rekao da je pleonazam, gle, moraju da štite osvojeno dobro, jer je to jedino što u reprezentativnom smislu imaju. Na svim spotovima za turističku ili kulturnu prezentaciju Crne Gore većina kadrova biće iz Boke.

U Boki se nalazi preko 60% nepokretnog kulturnog blaga bivše najmanje jugoslovenske republike. U Boki je Kotorskoj preko dvije stotine srpskih pravoslavnih crkava, i preko stotinu rimokatoličkih. Tokom istorije, od svih toponima i naziva kulturnih društava, jedino je postojao Crnogorski pazar – pijaca van zidina kotorskog Starog grada, mjesto na kome su Crnogorci, pošto siđu serpentinama na pjenu od mora, prodavali svoje proizvode.

Preko šeststo se Zalivljana na popisu 2011. godine izjasnilo da su nacionalni Bokelji. To malo obalno nacionalno stado postalo je posebno iz prkosa. Nacionalnim „liderima“, Srbima i Hrvatima, pokazali su „roge“, kažiprst i mali prst – što na istočnoj obali Jadrana nije satanski znak (ekvivalentan je srednjem prstu na kontinentu).

Bokelji su nastali, nema nikakve sumnje, od nacionalnih Srba i Hrvata potom, ne i od nacionalnih Crnogoraca, pa osim zajedničkog jezika nemaju ostale upore koje bi ih učinile posebnima. A i za čije babe zdravlje bi nekome koristila ta egzotična plavo-bijela isključivost u posebnosti da se bude nacionalni Bokelj?

Mada, postojanje Bokeljske partije sastavljene ponajprije od nacionalnih Bokelja a onda i od Srba i Hrvata, ne treba zanemariti kao mogućnost.

U ovom trenutku da se osnuje, Bokeljska bi partija postala opasan protivnih na nekim narednim izborima, no posigurno bi u sebi imala političkog podgoričkog trojanskog konja. No s druge strane – ne smije se smetnuti s uma da su Bokelji imućni, potomci pomorskih trgovaca, ratnika i mecena, i sami mnogi trgovci i mecene danas, koji mogu dati školovan um koji bi mogao da artikuliše i kodira finalmente taj decenijama dugi i nedostajući politički govor jedinog fjorda na Mediteranu.

Pročitajte JOŠ:

Bibliju prevesti na crnogorski jezik