U podgoričkom Hramu služen pomen postradalima u nesreći u Novom Sadu

U Sabornom Hramu Hristovog Vaskrsenja u Podgorici sinoć je služen pomen postradalima u nesreći na željezničkoj stanici u Novom Sadu.

Parastos postradalima u nezapamćenoj tragediji u kojoj je stradalo 14 osoba, služilo je Svešteno bratstvo Sabornog Hrama Hristovog Vaskrsenja u Podgorici, protojereji-stavrofori: Dragan Mitrović i Dalibor Milaković, protojereji: Predrag Šćepanović i Nikola Pejović, kao i jerej Velimir Bugarin i đakon Vedran Grmuša.

Pomenu je uz veliki broj ljudi koji su došli da se zajednički pomole za pokoj duša svih postradalih, prisustvovao i Konzul Republike Srbije u Crnoj Gori. Nakon  pomena svima sabranima obratio se starješina Sabornog Hrama Hristovog Vaskrsenja u Podgorici, protojerej Nikola Pejović, koji je kazao da naša nada nije samo u ovom svijetu već u Vaskrsloga Gospoda Isusa Hrista- Prvomučenika:

“ U ovim životnim situacijama riječ ljudska često može da bude samo so na već otvorenu i veliku ranu i našeg naroda, a naročito onih koji su direktno ugroženi kroz ovu tragediju i kroz stradanja. Zato se mi uvijek i u dobru i u zlu, oslanjamo na riječ Gospodnju koja je vjekovima u Crkvi provjerena i potvrđena istina i koja je putokaz nogama našim i oslonac vjeri našoj. Još je drevni Prorok Jeremija, najavljujući sve ono što će se desiti a sublimirajući sve tragedije do današnjeg dana, zapisao riječi strašne i potresne: „Glas u Rami ču se, plač i ridanje i naricanje mnogo, Rahilja oplakuje djecu svoju i neće se utješiti jer ih nema!“ Ove riječi odnosile su se na stradanja i njegovog vremena ali će ih ponoviti i jevanđelisti kada budu opisivali stradanje Vitlejemske djece koju je zloglasni Irod pobio, da bi tako ubio Bogomladenca Hrista.

Ove riječi se ponavljaju opet i opet u srcima i dušama svih onih koji stradaju. U svim nesrećama, ma kako one dolazile. Tako da stradanje nije ništa novo za ovaj svijet. A kako može biti kada po riječi Hristovoj ovaj svijet leži u zlu, u plaču, u bolu i u muci. Ovih dana zadesila je Novi Sad , Srbiju i cio naš narod, velika tragedija u kojoj su se ispunile riječi Svetog Jovana Damaskina iz čina opijela ,,Sve je od sjenke slabije, sve je od snova varljivije, u tren oka smrt sve ovo uzima“. Tragedija koja nikoga ne može ostaviti ravnodušnim.

Svako od nas je mogao tamo da se nađe. Novosadska stanica nije ništa drugo nego slika života svakog od nas. Svakoga dana svi se na trenutak sklanjamo ispod neke nastrešnice, stajemo na mjesto gdje negdje idemo ili nekoga čekamo. Tako da svako od nas je mogao biti jedno od četrnaestoro nesrećno stradalih u Novom Sadu. Tim prije, ta muka i naša bol je još jača i dublje je osjećamo. Ali naša nada nije samo u ovome svijetu i u onome što nam ovaj svijet nudi, jer da je tako, čovjek bi bio najtragičnije biće stvoreno na zemlji.

Naša nada je u Hristu Vaskrslome u njemu Prvomučeniku koji je prvina umrlih ali i prvina vaskrslih iz mrtvih. I naša vjera upravo je vjera u Vaskrslog Hrista. Mi moleći se i tugujući, ne tugujemo kao oni koji nemaju nade, nego naše molitve i naše misli i naša osjećanja su upravo naslonjena na Hrista Vaskrsloga da su duše tragično postradalih postradale tjelesno, nastanile se već u naručju Gospodnjem i da se raduju u Carstvu Nebeskome. Zato su naše molitve i misli još više uperene ka njihovim najbližim srodnicima. Da njima Gospod Utješitelj podari duha utjehe, da i njih ukrijepi, da im da snage da ovaj životni krst i ovu životnu tragediju nose na istinski i pravi način sa vjerom i nadom u Vaskrsenje i život vječni.

Ova tragedija nekako nas opominje, da se ništa ne dešava slučajno. I svi smo za sve krivi, kako je govorio Dostojevski. Nije vrijeme sada da krivimo jedni druge, nego da smireno izvučemo svi pouke iz ove tragedije, da je mnogo važno, da je najvažnije da znamo da nam u ovom vremenu treba što više odgovornih ljudi na svim mjestima.
Da prvo počnemo od nas, treba nam odgovornih sveštenika, odgovornih episkopa a onda odgovornih roditelja, odgovorne djece, odgovornih supružnika, odgovornih učitelja, doktora, pa tako redom do najvećih funkcija državnih koje obavljaju ljudi. Treba nam da svi budemo odgovorni, kako prema sebi tako i prema drugom“, poručio je otac Nikola.

„Kad smo neodgovorni, onda smo na taj način i mi – možda nevidljivo, krivci za mnoge duše koje pate, koje stradaju, koje boluju. Neka bi Gospod, ove naše molitve primio i svima vama na dobro vratio. Blagodarim vam što ste se odazvali da u ovolikom broju ujedinimo svoja srca, svoju ljubav i svoje molitve za naše braću i sestre, da Gospod upokoji nastradale, rodbini da da utjehu, a da izmolimo u Gospoda milost da se nikad više, ni u našem narodu, ni u jednom narodu, ne dogodi ovako strašna tragedija. Bog da im dušu prosti i Carstvo im Nebesko. Amin, Bože daj“, kazao je protojerej Nikola Pejović.

Odluku o proglašenju 3. novembra za Dan žalosti u Crnoj Gori donijela je Vlada na telefonskoj sjednici u subotu.

Ambasada Republike Srbije u Crnoj Gori otvorila je Knjigu žalosti. Tokom nedjelje 3. novembra građani su se mogli upisati u knjigu žalosti u Ambasadi Srbije u Podgorici od 10.00 do 15.00 sati, ali će isto moći da urade i u ponedjeljak 4. novembra.

Njegovo visokopreosveštenstvo Arhiepiskop cetinjski Mitropolit crnogorsko-primorski g. Joanikije se povodom tragedije na željezničkoj stanici u Novom Sadu, upisao u knjigu žalosti u Ambasadi Republike Srbije u Podgorici.

Podsjećamo, u padu nadstrešnice na željezničkoj stanici u Novom Sadu 1. novembra 2024. godine poginulo je 14 ljudi, među kojima i nekoliko djece dok je troje povrijeđenih još uvijek u teškom stanju.

Mitropolija