U sjenci đeda Veljka
1 min read
Piše: Jovan Lakićević
Ovaj tekst je mogao da nosi i drukčiji naslov. Recimo: „Između dvije vatre“. Možda pogađate da je riječ o nekim biografskim podacima novoizabranog Predsjednika CG, druga J.M.
Mislim da je izborni narod radoznao da, bar naknadno, sazna koga je „izabrao“ da bude, čak pet sledećih godina na čelu Crne Šume. Predsjednik je bio potpuna politička nepoznanica za ogromnu većinu njegovih birača, pa je, na neki način posve prirodno što ova „tema“ naknadno izaziva razložno zanimanje javnosti.
Za razliku od pisca ovog teksta, koji potiče iz partizansko-četničke porodice, kao i dobar dio mojih zemljaka, budući predsjednik reče da potiče iz „čisto partizanske porodice“.
Pošto znam kakav je bio građanski, bratoubilački rat u mojoj Postojbini, prosto sumnjam da je tu sve moglo biti „čisto“, ali neka bude.
Ono što mi je bilo neobično, ali ne manje zanimljivo, jeste neka vrsta polemike, na ovom Portalu i drugdje, kome plemenu pripada mladi Milatović – da li Brdima (Bjelopavlićima) ili Staroj Crnoj Gori (Katunjanima). A da se, pritom, gotovo niko nije „otimao“ o njega! Vjerovatno zbog njegovih, ničim iznuđenih, preuranjenih prvih političkih izjava, koje se mnogima nijesu dopale!
U tim pričama više njih spomenu da je u pitanju unuk Veljka sa istim prezimenom, koji nije nepoznat u Crnoj Gori, a „i šire“… Pa neka je i samo rođak…
Namah sam pomislio – evo nove nevolje za tek izabranog čelnika! Jer, za đeda Veljka bi moglo da se kaže nešto što je danas, u žargonu, uobičajeno , da je bio, blago rečeno, „protivrečna ličnost“!
U Beogradu se rado družio sa novinarima, književnicima, umjetnicima uopšte, Od „Šumatovca“, do Skadarlije i Kluba književnika. što je bilo u to vrijeme gotovo nezamislivo za funkcionere toga ranga. Volio je, poput Krcuna, recimo, i da popije. Odavao je utisak čovjeka koji u sebi nosi neku veliku muku. I ne samo jednu. Zvali smo ga, među sobom „Mrgud“.
Upoznali smo se malo bolje kad smo po prethodnom dogovoru, išli da posjetimo, valjda, Veli Devu, koji mu je bio saradnik u Predsjedništvu SSRNJ, a ja u ime CK Srbije, kao izvršni sekretar u Predsjedništvu… Mislim da je Deva stradao slučajno u nekoj uličnoj tuči na N. Beogradu…
Nešto poslije toga, Veljko mi je ispričao kratku, ali zanimljivu priču, kako ga je J. Broz lično, jednog dana, ili, tačnije noći, probudio u tri sata ujutro, s pitanjem: „Je li, bogati, Veljko, kada ćete vi Crnogorci krenuti sa gradnjom mauzoleja na Lovćenu?“ To je bilo, ne pitanje, nego naredba koja se ne poriče… Bar za kadrove koje je Broz, na ovaj ili onaj način, izabrao, i zadužio.
Sve u svemu, pored Broza, naš Veljko je, po mom poimanju stvari, najodgovorniji za rušenje Njegoševe ZAVJETNE kapele i gradnju bežbožnog , faraonskog samara na Lovćenu! A sve, po zavjetu Franja Josipa, u cilju rasrbljavanja Crnogoraca, u čemu su Brozove zasluge neizmjerne!
I to bi bila jedna strana medalje, kad je riječ o bliskom srodniku JM.
Druga, ozbiljna mrlja, jeste , likvidacija, opet „protivrečnog“ Krsta Zrnovog Popovića. Veljko je u tom zločinu, kao visoko rangirani „knojevac“ neposredno učestvovao. Tačnije, komandovao je njime.
Ne bih o detaljima, jer sam o tome jednom, ili dvaput pisao na ovom Portalu. Ali bih ponovio da je Krsta Zrnovoga, komandanta izviđačkog odreda na Mojkovcu, iz škripa đe su ga Milatovićevi dželati, nakon ubistva ostavili, izvadio i sahranio u porodičnu grobnicu, Mitropolit Amfilohije!
Uz dodatak, Krsto Zrnov je bio nesporni junak, ali čovjek skromne političke pameti, koji je učestvovao i u naručenoj Božićnoj pobuni na Cetinju , pa potom, nakon julskog ustanka u saradnji sa Italijanima. Ali je poginuo – kao Srbin. Ojađele Milove komite, čija je on ikona i dan danas, o tome, kao ni o mnogo čemu iz istorije, nemaju pojma!
Valjda će znati da ga je likvidirao – Veljko Milatović.
Poslije svega, ne bio ja u koži Milovih komita i Montenegrina! I novoizabranog Predsjednika CG, čija je ideološka matrica, bar na prvi pogled, veoma bliska minulom Poglavniku.
Vidio sam da je čestitka iz vrha Mitropolije, JM na izbornoj pobjedi bila iskrena i neprotkolarna. Zanima me samo da li u Mitropoliji zaista vjeruju da će im unuk Veljka Milatovića biti od pomoći da vratimo Njegoševu ZAVJETNU kapelu na Lovćen!?
Drugo je potpitanje, kako će se ubuduće ponašati montenegrisjki neokomitski odred, najborbenije pristalice bivšeg Poglavnika, prema budućem Predsjedniku, kad čuju kako im je „đed Veljko“, likvidirao njihovu idejnu ikonu, Krsta Zrnovog Popovića…
U svakom slučaju, novoizabranom Predsjedniku Crne Šume neće biti lako, između dvije vatre! I neće mu biti dovoljna za dugoročniji opstanak na vlasti, impresivna politička podrška njegovih zapadnih „stipenditora“! Tu mu đed Veljko , sigurno, neće biti od pomoći.
Uz izvinjenje administratoru, moram da kažem da je u mom „objašnjenju“ ostala jedna polurečenica iz prvobitno napisanog teksta (o skidanju italijanske zastave sa kolašinske Gimnazije) koja na neki način obesmišljava prvi dio teksta. Mislim da je u pitanju moja greška, jer nijesam pogledao šta ide Redakciji. Žao mi je.
Dragi Lazare, Bio sam ispisao gotovo cijelu svoju političku biografiju da bih Vam kazao kako nijesam bio ni „Poslušnik ni visoki službenik CK SKJ“, ne go časno, u jednoumlju, izabrani funkcioner SK. I o tim svojim funkcijama sam više puta govorio na ovom Portalu, ali je „Lazar“ tada, možda, čitao neka drugaglasila. skinuo je u Ustanku Talijansku zastavu s Gimnazije, prije nego što je njihov garnizon bio razoružan. Ali mi je „pametni“ kompjuter izbrisao u jednom času tu moju iznuđenu isposvijet.
Što se tiče Narodnog heroja Milutina Lakićevića, i on i Vukman Kruščić, poslije neke svađe sa M. Đilasom, , koji ih je, praktično, isključio iz KP(organizacioni i politički sekretari KP). otišli su da poginu. Vukman na Mateševo, a Milutin na Sinjavinu. Rafal koji pominjete , Lazare, nije bio ispaljen na njegovu braću četnike, koje nije htio da ubija, već put neba, čini ga u mojim očima časnim čovjekom.
Moj otac, koji se takođe zvao Milutin,skinuo je italijansku zastavu s kolašinske Gimnazije prije nego će italijanski garnizon biti razoružan! Od tada je bio borac Komskog odreda, do aprila 42. kada su ih vasojevićki četnici u Moračkoj Bistrici razbili i kada su poginuli Budo Tomović i Bajo Sekulić. Kada su ga u martu 43. mobilisali da krenu na Neretvu, na pitanje moje majke: „Kud se to spremaš, Jago (nadimak), rekao joj je: „Idemo na braću, dabogda ti se ne vratio!“
I nije se vratio. Poginuo je dva dana nakon Neretve, kao pripadnik JKV u otadžbini od dalmatinskih partizana, presvučenih domobranae u Čelebiću.
Njegovog rođenog brata Mijajla, rojalistu, inače, koji mu je donio preobuku uoči borbe na Bistrici, uhvatili su i ubili- četnici! Od ovakvih priča, moja i Vaša Crna Gora, dragi Lazare, još ne može da se oporavi… I zato, gotovo svaki put kad odem u Crkvu, molim Boga da nam se ova skorašnja istorija nikad više ne ponovi!
Bratski pozdrav od Jovana!
… Nije ono u sjenci, ne!
Na svijetlu je … Potrčalo je, nacionalni Crnogorac iz srpskije Bjelopavlića(!?), vrat je imalo da slomi da se čim prije oglasi … Ždrebe soroševsko!
TAKO DA NIKO NE MOŽE DA KAŽE DA NIJESMO, I PRIJE NO SMO GA BIRALI, ZNALI KOGA BIRAMO, IZABRALI GA!!! Srbi …
Nazdravlje nam bilo!
O jadu će nas i ono zabaviti, jednako ka …
Nije nam valjda sudbina!?
S Mila na Mila (tovića) …
– … Znači, odista postoji takva zemlja, takvi ljudi, gospodine Miljaniću!
– Postoji, gospodine, postoji … Montenegro, Montenegro, gospodine Markes!
– … Pa šta sam ja radio sve ove godine!?? Noćima do zore, pero nijesam ispuštao iz ruke – oči sam objelio, mozak zamorio smišljajući Makondo … Šta sam ja to radio, kad već tamo negde postoji, i zemlja, i ljudi … Šta!??
A, Miljanić, on je samo sljegao ramenima.
( Iz razgovora, neđe na periferiji Bogate, u ribljem restoranu “ Tri debela ribara“, fudbalskog maga, Miljana Miljanića i magičnog pisca, Gabriela Garsije Markesa)
@redakcija
… ????
Vi kao zastupate, zalažete se za neka prava, i ona ljudska, valjda …
A đe su moja prava?
Pravo na ono elementarno pravo na riječ!
Da li je moguće da vam ne dopire!??
Stoput, pa opet, kako ste mi uskratili to pravo!
Veljko Milatović jeste bio komunistički zločinac, bez ikakve sumnje, ubica Srba, ali mi nije poznato u kakvom je srodstvu sa Jakovom, predsjednikom Crne Gore, kojeg je izabrao narod većinom , jer je znao da Jakov nije bio član KPJ ( mlad je isuviše da je mogao da stigne do takvih budalaština), kao autor ovog članka neumorni Jovan, da nije bio visoki službenik i poslušnik CKJ, kao Jovan. Nije mi poznato šta je Jovanu Milutin Lakićević, tkz narodni heroj, koji je na Sinjavini uzeo puškomitraljez ( tako piše u komunističkim bajkama), ispalio rafal na četnike i odmah poginuo. Komunisti i njihova djeca sad su se preobukla u lažne Srbe, vjernike, zamislite oni koji su i i njihovi očevi ubili kukavički preko 100 crnogorskih svještenika i monaha. Oni koji su uvodili krave, koze u crkve i manastire, palili ih, čupali svještenicima brade, koji su kukavički pobili u Austriji i Sloveniji 1945 toliko Srba iz Crne Gore, oni koji su uništili selo, napravili lažne fabrike da lakše vladaju, oni koji ne znaju koliko imaju bogatstvo. E neće biti toga u tom obliku više – narod se pokrenuo kao lavina i prepoznaje ko vrijedi a ko ne. A jedan od glavnih koji je učestvovao u svemu tome bio je blagopočivši mitroplit Amfilohije Radović, egzarh pećkog trona i crnogorske episkopije, koji je učestvovao i u prvim parastosima izginulim četnicima. Čim se upokojio skočili su oni koji se ranije nijesu smjeli čuti, jer im je znao prave biografije, one udbaške, špijunske i komunističke. Narod se ne da prevariti, džabe vam ocrnjavanje pojedinaca.