U Srblje u Zetu (ili: Sjećanje na jeromonaha Gavrila Ceklinjanina)
Piše: Goran Komar
Želio bih i ovom prilikom da sa čitaocima uvaženog Portala podijelim podsjećanje na jednu vladarsku povelju. U pitanju je dokument sačuvan u Državnom Arhivu u Dubrovniku, a pripada periodu vladavine Balšića. Izdao ju je Đurađ Balšić 27. januara 1386. godine.
I ovaj dokument pokazuje i upozorava na potrebu stalnog čitanja i učenja svima protagonostima kulturnog i političkog života u Crnoj Gori, pa tako i svima koji iskorače na javnu scenu, jednako i putem stranica elektronskih medija.
Nalazeći se pod Skadrom, Đurađ je izdao povelju Dubrovačkoj republici koja se i sada, kao original, čuva u ovome gradu. Povelju su objavljivali Franc Miklošić u zborniku Monumenta serbica, kao i Stojan Novaković u djelu Zakonski spomenici. U pitanju je mali list veličine 30 h 29 cm. Tekst povelje je dosta izblijedio, ali se može čitati.
Đurađ Balšić „Ja u Hrista Boga blagovjerni i samodržavni gospodin Đurđ svoj zetskoj i pomorskoj zemlji“ obavještava kako mu dođoše poklisari knez Sime Bunić i Jake Gundulić od grada Dubrovnika koji su mu govorili o trgovačkim slobodama i poveljama koje su imali „sa gospodom i s gospodinom i roditeljima mojim Stracimirom i s Đurđem i s Balšom“.
Đurađ je Dubrovniku potvrdio povelje predaka Stracimira Đurđa i Balše da mogu slobodno trgovati po Zeti, kao i da plaćaju carinu kakva je bila za vrijeme cara Stjepana, da prodavaju so onamo gdje je prodavana u vrijeme cara Stjepana, kupuju žito na njegovim rijekama s tim da plate dva dinara za jednu mantiju (mjera žita koja odgovara količini od sedamdeset kilograma).
No, vratimo se na početak dokumenta: „O velemoštna silo Presvetago Duha… i moljenijem svetih mojih praroditelja Simeona Nemanje, prvog Mirotočca srpskog i svetitelja Savi…“
No, vratimo se na čas na naš, na stranicama uvaženog Portala, prepoznatljivi manir. Da potražimo da li se negdje nalazi kakav savremeni dokument koji bi izdali stranci, a ne neko od domaćih velmoža. I – nije ga teško naći. Evo, zetski gospodar je pomenuo praroditelje svoje, svete Nemanjiće koji su, vidimo, za njega sveti i mirotočivi, a Dubrovačka republika je nešto malo kasnije Zetu oglasila zemljom nastanjenom Srbima.
Čitaoce uvaženog portala upućujem na zvanično pismo Dubrovčana vojvodi Radiču u kojem kazuju o dolasku Turaka koji „se kupe u Srblje u Zetu“.
Ukoliko bi neko pomislio i ocjenio da Dubrovnik nije poznavao svoju okolinu pa je ovakve riječi napisao omaškom, predložio bih čitaocima portala IN4S da obrate pažnju na tekst povelje kraljice Jelene, majke kraljeva Dragutina i Milutina Nemanjića koja je dugo upravljala primorskom zemljom i koja u povelji manastiru Sv. Nikole na Vranjini ovako rasčlanjuje stanovništvo: „ili je Srbin, ili Latinin ili Arbanas ili Vlah“.
Sve ovo što pokazujem su dokumenta dostupna širokom krugu čitalaca, posebno od kada je Filozofski fakultet u Beogradu objavio reprint Zbirki dubrovačkog vlastelina Meda Pucića. Dakako, oni koji se detaljnije zanimaju, sve snimke povelja mogu vidjeti i kod nas u Herceg Novome.
Divni bijahu naši stari. Posebno monasi. Njihov, često ne mali trud, uništili su političari i glavari. Riječju, predimenzionirane ličnosti.
