Nacionalni „zaokreti“ – Milo protiv Đukanovića: Od Srbina do srbofoba, od „osvajača“ Dubrovnika do „branitelja“

Jedna od temeljnih karakteristika bivšeg predsjednika Crne Gore, Mila Đukanovića, svakako je njegova nedoslednost. Tokom svog „razvoja“ i izrastanja u „mirotvorca“ i neprikosnovenog lidera „ekonomskog tigra na Balkanu“, šef crnogorskog režima prošao je kroz mnogo faza kada je riječ o raznim suštinskim pitanjima.

I veoma često je, u kratkom vremenskom intervalu, najveći suparnik Milu bio – baš Milo.

Evo i par primjera Đukanovićeve političke „odiseje“.

„Zaštitinik“ SFRJ i Srba postaje branitelj „lijepe njihove“

Tokom 1991, u „predvečerje“ krvavog građanskog rata u Hrvatskoj, „sa Lovćena“ Milo je klicao:

“Ne može se mahati s grančicama mira dok se srpski narod po Hrvatskoj kolje, masakrira, siluje, dok im se pale kuće i uništavaju imanja samo zato sto su Srbi. Rat se ne dobija dezerterstvom, već mobilizacijom”.

Sve je začinio i omiljenim komentarom svih „zlopamtila“:

„Šah sam omrznuo od njih i njihovog podaništva šahovnici i mladoj demokratiji tipa kalašnjikov“.

Kada je riječ o ishodu rata protiv njemu omrznutih šahovničara, mlađani Đukanović nije imao dilemu:

„Nametnuti rat ćemo dobiti, baš kao što smo sve takve protivnike pobjeđivali tokom cijele naše istorije. Ovog puta ćemo završiti zajednički život s njima i raskinuti sve kontakte, nadam se za sva vremena.

Nadam se da će se u toj diobi formirati nove državne zajednice u kojima ćemo živjeti, granice sa Hrvatskom povući pravednije i logičnije, nego što su to uradili priučeni boljševički kartografi, čiji je izgleda jedini cilj bio da nad Crnom Gorom, u dijelu Boke bude hrvatsko starateljstvo.”.

Đukanovićev „avanturistički“ duh naročito je došao do izražaja njegovim nastojanjem da „skokne“ do – Dubrovnika.

„Pohod na Dubrovnik je svrsishodan i svako suprotno stanovište je izdajničko.“, isticao je.

Ipak, već u junu 2000 predsjednik Crne Gore „blago“ je revidirao stavove.

„Ovu priliku želim iskoristiti da u svoje ime i u ime građana Crne Gore, posebno onih građana koji dijele moja moralna i šira politička uvjerenja, uputim iskreno žaljenje svim građanima Republike Hrvatske, posebno Dubrovnika i Dubrovačko-neretvanske županije, za svu bol, sva stradanja i sve materijalne gubitke koje im je nanio bilo koji predstavnik Crne Gore u sastavu JNA u tim tragičnim događajima.“.

U martu 2005, pokušavajući da bar donekle zaštiti mladog Mila, nije propustio priliku da, veoma pravdoljubivo, „opali čvrgu“ – Đukanoviću.

“JNA jeste imala jednu definitivno nečasnu ulogu i u Hrvatskoj i u Bosni. Crna Gora utoliko što su njeni ljudi makar i manipulisani, makar i vođeni tim motivom očuvanja Jugoslavije učestvovali”, rekao je Đukanović i dodao da je i on za to “moralno i politički odgovoran”, iako nije imao nikakvu ulogu u upravljanju JNA.

Milo i Srbija, ili – od Srbina do srbofoba

Na počecima svo trodecenijeske političke karijere, kora se pregla kroz dva vijeka i dva milenijuma, Milo Đukanović se, i te kako, ponosio svojim srpskim porijeklom. I volio Srbiju, iskazujući privrženost unionističkim idejama.

Uoči parlamentarnih izbora 1998. izjavio je:

„Zbog vjekovnih bratskih veza. Zajedničke krvi u svim ratovima prolivene, zbog vjekovnog sna najboljih Crnogoraca i Srbijanaca, zbog izvjesno bolje zajedničke budućnosti, Crna Gora se i otvorenog srca opredijelila za život u zajedničkoj državi sa Srbijom“.

Ipak, njegova ljubav i odanost Srbiji i Srbima trajala je malo više od ljubavi i privržnosti Slobodanu Miloševiću. Već u junu 2000, istakao je ida je zabrinut za bezbjednost zbog „borbe“ za Crnu Goru:

“Nažalost, moram reći da je bezbjednost svih nas dovedena u pitanje usljed produženja jugoslovenske krize. Što se mene lično tiče, potpuno sam svjestan šta radim u politici. Svjestan sam da to znači da ulazim u konflikt sa interesima onih koji su se navikli na poniženu Crnu Goru koja nema dostojanstva. Ali, niti želim, niti mogu da se vratim sa tog puta.”.

U martu 2002 – nakon potpisivanja Beogradskog sporazuma, istakao je:

„Ovim dokumentom nije ugroženo pravo Crne Gore da nakon određenog perioda provjeri volju svojih građana u odnosu na pitanje svoje budućnosti… Crnogorska politička javnost ima razloga da bude zadovoljna ovim što smo postigli.“.

U maj 2006, nakon referenduma, konačno se „trsio“ mrske mu Srbije.

„Čestitam svim građanima državu. Ovo je najznačajniji dan u novijoj istoriji Crne Gore… Imamo državu i nikada više nećemo dozvoliti da na bilo koji način dovedemo u pitanje našu državu.”, uskliknuo je.

Državu „brani“ i danas.

Milijarde, za koje mnogi tvrde da je zaradio tokom višedecenijskog bavljenja politikom, samo su – kolateral, „bijedna“ nadoknada za 15-časovno radno vrijeme, tokom kojeg uglavnom – vrijeđa vlastiti narod. I zdrav razum onih koji su ga, nekim čudom, sačuvali tokom njegovog vladanja.
Ipak, samo par godina kasnije, motivisan sve jačom podrškom iz zapadnih centara moći, njegova strasna borba za Kosovo pretvorila se prvobitno u podršku NATO zlikovcima u bombardovanju SR Jugoslavije i otimanju Kosova da bi, u konačnom, postao jedan od najbližih saradnika zlikovaca i terorista, koji su uniformu zamijenili odijelima, a činove u terorističkoj OVK – „državnim“ funkcijama.

Vezuju ih, svakako, zajednički interesi. Sve – za evro više.