U susret rezoluciji, ne zaboravite „neko to odgore ipak vidi sve“

Piše: Perica Đaković

Mnogi će se možda upitati zašto sam utihnuo u poslednje vrijeme? Da li i ja to nešto kalkulišem, povlađujem mladoj i politički neiskusnoj Vladi, ali i parlamentarnoj većini? Ne, nisam htio da se miješam ni oko čuvenog i izvikanog IBAR-a, kao da ga mi nismo imali ali smo ga zbog ličnog interesa ljudi sa vrha, da njih ne bi zakačila 23-trojka i 24-ka, ispustili, pa sada dižemo toliku talabuku i hvalospjeve, kao da smo mi najzaslužniji, zaboravljajući na geopolitiku koja nam, priznali ili ne, ide na ruku više nego što mi to činimo. Znate onu dobru crnogorsku i, dopade ih pa neka.
No, nešto me drugo nagoni te uzeh da sastavim koji redak. U sjeni tog IBAR-a ispod radara što bi rekli, provlače nam rezolucije, kao nekad što je „gospodar“ činio sa priznanjem Kosova i učlanjenjem u NATO. Nije ni tada bilo petlje da se oslušne narod, da se raspiše referendum, jer znali su, a to je i zvanično potvrdio Duško (Marković), da je 85 odsto građana Crne Gore bilo protiv tog priznanja.
I sada mi se čini da ni ova Vlada nema petlje da upita, ili barem odslušne svoj narod šta misli po tim pitanjima. Kao da ih taj narod nije izabrao, već je Vlada izabrala njih. Brzo zaboraviše ko ih je doveo da budu „apostoli“ u 42. Vladi. Zaboraviše da nije bilo Litija i Srpske pravoslavne crkve da bi oni još danas sjedili po nekim Singapurima, Rumunijama, i ko zna kojim državama Evrope i svijeta. Postadoše „apostoli“ preko noći, reklo bi se na prevaru jer nisu oni učestvovali ni na kakvim izbornim listama niti ih je ko „poznava“ u državi iz koje su ponikli. Lako je zaboraviti, ali je teže se prisjetiti. A nije bilo tako davno. Kako ono i ko izabra predsjednika, a on dovede premijera. Ajde to što oni ne mogu da se prisjete, nego taj isti narod (a prisjetimo se kako su narod ne bez osnova nazivale Osmanlije) lakovjerno im povjerova na bilbord obećanja. I šta sad, što bi rekla Konstrakta u onoj Euro pjesmi? Ne čuju oni ni glas Patrijarha ni Mitropolita, ni vapaj braće preko granice, koji im glasno kaže „Ne činite to ako Boga znate!“. Ne vide oni ni silu naroda koji se baš ovih dana okuplja oko najvećeg nam Sveca, a koji nas je okupio one kišne noći u Nikšiću i dao nam pravac za Litije. Nije to vidio ni „gospodar“ pa smo vidjeli, a još bolje on, kako je prošao. Nažalost, nama je sopstveni narod i njegovo mišljenje manje važno od poruka sa bjelosvjetskih adresa. Nama je važniji Dan Evrope i cvijetni tepih koji nam „pokloniše“ od dana Svetog Vasilija (slava mu i milost) „tepiha“ od ljudskih glava koji su hrlili i hrle prema njemu iz svih krajeva ne samo srpskih zemalja i koji će načiniti rijeku ulicama Nikšića grada čiji je Sveti Vasilije zaštitnik.

Ajde, i ne čudim se ovim mladim ekspertima što su se vratili iz bijeloga svijeta, i ostavili tamo velike plate za ove ovdje bijedne i nikakve, nego se čudom ne mogu načuditi nekima „našijema“ koji prihvatiše da ih neko zavede pa da pod izgovorom da tražeći da Vlada pokrene Rezoluciju o Jasenovcu, dokazani i svjetski priznati genocid, mi tobože propustimo ispod radara Srebrenicu, za koju ti svjetski priznati eksperti za tu oblast kažu „jeste bio je zločin ali ne genocid“.
Ne znam da li će igra sa amandmanima i Jasenovačkom rezolucijom „amaštrakati“ igru koja se igra, ali sam ipak uvjeren u one stihove Balaševićeve pjesme „Neko to odgore vidi sve“ i da će znati da podvuče crtu, pa nekoga nagradi a nekoga kazni, što bi rekli „ni po babu ni po stričevima“. Tako je bilo i 2020. sjetiće se toga dobro „gosppodar“ pa se sad uzalud pita „A što mi bi te zaratih sa crkvom“.
Ne zamjerite što napisah ove redove baš na današnji sveti dan, jer dobro mi je Mitropolit Amfilohije više puta rekao: „Svetac to sve dobro vidi“.