U susret ruskom referendumu

Piše: Igor Damjanović

Pandemija korona virusa odložila je glasanje o promjeni Ustava Ruske Federacije, prvobitno planirano za 22. april. Novi termin za glasanje o ustavnim izmjenama je prvi dan jula.

Na pripremi novog teksta ustava gotovo 2 mjeseca radile su komisije, a bila je i aktivna javna rasprava. Nakon toga nacrt teksta je u februaru proslijeđen Državnoj dumi i uobličen u predlog pravnog akta. Pored niza izmjena od kojih su meni posebno privukle pažnju povećanje nivoa socijalne zaštite i ustavna zabrana vođenja pregovora o predaji, pa i čak i razmjeni državne teritorije. Generalno je zanimljiva i izmjena člana 68 koji uređuje pitanje jezika i kulture. U ovom članu sada je dodatno pojašnjeno zašto zbog čega je ruski, jedini zvaničan jezik u Rusiji, zato što predstavlja „jezik državotvornog naroda, koji je ušao u mnogonacionalni savez ravnopravnih naroda Ruske Federacije.“

Odrednica „državotvorni narod“ više govori o tome što je sadašnja država stvorena na tradiciji ruskog naroda, nego da su Rusi povlašćeni u odnosu na više od 100 naroda kojima je Ruska Federacija danas matična država. Za razliku od većine zapadnih zemalja, danas u Moskvi i drugim ruskim gradovima nećete naći siromašne četvrti, gdje u de fakto getu žive pripadnici nacionalnih i vjerskih manjina u Rusiji. Tolerancija prema manjinama jedan je od temelja ruskog društva već vjekovima. Ruskim carevima je pošlo za rukom da objedine prostranstvo od Baltičkog mora do Tihog okeana u jedan održiv sistem, u kome su mali narodi sačuvali svoju kulturu i običaje.

Dan danas na Senatskom trgu u Helsinkiju nalazi se spomenik ruskom caru Aleksandru Prvom, koga Finci smatraju svojim oslobodiocem od viševjekovnog švedskog jarma. Inače, sve do Oktobarske revolucije Finska se nalazila u sastavu Ruske imperije.

Za razliku od zapadnih kolonijalnih sila, koje su domicilne narode Afrike, Amerike i Azije- smatrale nižim bićima (u Belgiji su ne tako davno stanovnike Konga izlagali u zoološkom vrtu) Ruska imperija se trudila da narode udaljenih prostranstava Sibira, Kavkaza, Urala i Dalekog Istoka integriše u društvo, kao njegove punopravne članove.

Takođe, pripadnost drugom narodu nije bilo smetnja da se u Ruskoj imperiji stigne do visokog čina u vojsci i položaja u administraciji. Samo u ratu sa Napoleonom na čelnim pozicijama u vojsci nalazili su se gruzijski knez Petr Bagration, feldmaršal Majkl Barklaj de Toli – porijeklom Škot, general Aleksandar fon Bekendorf – Njemac i naše gore list general Mihailo Miloradović.

Ta tradicija da drugi narodi stiču visoke vojne činove prenesena je na sovjetsku, pa i sadašnju epohu. Najslavniji poslije Georgija Žukova sovjetski maršal bio je Poljak Konstantin Rokosovski, poslije rata i čak ministar odbrane svoje, matične države. Na čelu ruskog ministarstva obrane danas se nalazi Sergej Šojgu, rođen u Republici Tuvi, a njegov prvi zamjenik je Inguš general Junus Bek Jevkurov, našoj javnosti poznat kao komandant GRU specijalaca, koji su u junu 1999. zauzeli prištinski aerodrom Slatinu. Koliki je to bio podvig govori podatak da prvi orden Heroja Rusije nakon prve pobjede Vladimira Putina na predsjedničkim izborima 2000. dodijeljen je generalu Jevkurovu.

Ustavna potvrda zvaničnog statusa ruskog jezika važna je jer on predstavlja integrativni faktor za preko 100 naroda kojima je Rusija matična država. Tu su i desetine drugih naroda iz postsovjetskog prostranstva, koji su rođeni, ili su se stalno nastanili u Rusiji. Ulogu koju poslednjih decenija ima engleski jezik na integrisanju i globalizaciji planete, ruski jezik obavlja već vjekovima u okvirima manjeg „ruskog svijeta“. Recimo, glavni kohezioni faktor u kavkaskoj republici Dagestan, u kojoj živi 30-ak autohtonih naroda sa različitim maternjim jezicima je ruski jezik. Bez njega dagestasnki narodi teško da bi mogli da funkcionišu u jedinstvenom sistemu.

Još uvijek aktuelni Ustav Ruske federacije na snazi je od 1993. godinu. Aktivnu ulogu u njegovoj izradi su imali američki savjetnici, kojima je u to vrijeme kabinet Borisa Jeljcina bio koncentrovan. Iako se jednom dijelu građana čini da promjene nisu suštinske, one su itekako važne i uslovljene novim trenutkom Rusije, države koja poštuje i uvažava cjelokupnu svoju prošlost, uključujući i sovjetsku epohu.

To što se ruskom narodu i jeziku daje ustavni državotvorni status nikako nije na štetu manjinskih naroda, već naprotiv.