UDBA naša sudba: Remont mišljenja

Piše: Ivan Milošević

Za samo nekoliko dana Nenad Vujošević, glavni junak snimka Duška Kneževića za davanje mita Ivici Stankoviću, prelomio je u mozgu i od izjave da je dao novac danas se pere kao da on nije tu ni luk jeo niti mirisao, da se on to šalio sa Kneževićem, itd… Prvo je zbog te izjave otišao iz Crne Gore, a potom se vratio da bi je demantovao. I sad mi normalni, kojima DPS nije ispio zadnju kap mozga, trebamo da povjerujemo da se sve to tako odigralo i da ono potonje briše ono prvo i da to zadnje treba da prihvatimo da je vjerodostojnije nego ono prvo. Ko u to povjeruje ima očigledno ozbiljan prelom mozga, jer da se to prihvati trebalo bi imati mentalni i intelektualni sastav izuzetno niskog kapaciteta. Ukoliko tih mentalnih vijuga ima malo više, jasno mu je da je ovdje UDBA do ramena uplela svoje prste i da su bezbjednosne poruke sa satelitskih i drugih telefona ili čak lično suočavanje sa agentima DPS-a, dale rezultat. Nenad je u suočavanju sa takvim argimentima morao da promijeni stav, porekne i da mu je majka ona koja ga je rodila, a ne da proguta sve ono što je rekao Kneževiću, a što smo svi čuli.

Nije ovo prvi put da glavni svjedoci ozbiljnih sumnjivih rabota u ovoj nesrećnoj Crnoj Gori za čas mijenjaju mišljenje. Nijesmo još uvijek zaboravili Sašu Sinđelića koji je govorio čas ono, čas ovo i sve to u zavisnosti gdje se nalazio. U Srbiji je tvrdio da Ruse nije gledao od vrtića, dok se u Crnoj Gori kleo da se od njih od obdaništa nije odvajao. I sad ti budi naivan i povjeruju da tu UDBA nema svoje prste i metode preloma u mozgu i promjene mentalnog stava.

Istina, ne bio niko u rukama UDBE, jer ne sumnjam da oni znaju šta rade. Vjerovatno su savladali sve tehnike hipnoze i skleroze, gledanja u karte i u skrivene misli, puštanja lažnih i istinitih informacija, a o ubjeđivanju u četiri ili više para očiju i da ne govorimo. I ko može onda da osuđuje one koji sve to osjete na svojoj koži, promjene dobrovoljno i sopstvenu glavu i na vrat smjeste onu koju im je UDBA sastavila.

Uvijek mi je bilo čudno zašto se, kao i u svim bivšim komunističkim zemljama, i u Crnoj Gori od temelja ne rasformiraju bezbjedonosne službe, posebno javna i tajna policija. Čini mi se da je većina opozicionih vođa iz pomenutog ideološkog lagera odmah po dolasku na vlast pročistila te službe, većinu njenih službenika poslala kući ili u zatvor i u bezbjedonosne vode krenula sa novim ljudima. U Crnoj Gori, a bogami ni u Srbiji, od toga nije bilo ništa i u tim službama i dalje žare i pale persone obrazovane na boljševičko-komunističkim metodama konspirativnog rada. Da možda to nije razlog zašto neugodni svjedoci prelamaju mišljenja i daju izjave kako vjetar duva i u zavisnosti od toga gdje se nalaze?

Bilo kako bilo, klupko DPS bezbjedonosnih službi kad-tad mora da se razmrsi i to je odavno trebalo da se desi. Ne želim da vjerujem da su možda dio tog klupka bili i oni koji su to morali odavno da urade i da zbog toga taj posao ne samo da nijesu doveli do kraja, nego ga u Crnoj Gori nijesu ni započeli!