Uhapšene mlade piromanke iz Dalmacije: Palile smo jer tamo žive Srbi
Vatrena stihija koja od 20. avgusta guta celi benkovački kraj i dalje neumorno divlja, a zadarska policija je zbog piromanskog čina u selu Brgud, desetak kilometara od Benkovca, u kojem je većinsko srpsko stanovništvo, uhapsila dve devojke stare 21 i 26 godina.
Jedna od dve mlade piromanke istražiteljima je, kako saznaje „Jutarnji list“, priznala paljevinu pritom servirajući i motiv.
„Revoltirana sam Srbima još od Domovinskog rata. Tada mi je zapaljen dom. Moja porodica ostala je bez svega“, rekla je mlada piromanka policajcima odavši im razlog „osvete“ zbog koje je pričinjena velika materijalna šteta, a žitelji Brguda, u kojem većinom živi srpsko stanovništvo, od tada žive u strahu.
S obzirom na priznanje piromanke, ona i njena saučesnica će krivično odgovarati za podmetanje požara, odnosno za dovođenje u opasnost života i imovine, za šta im preti do pet godina zatvora. Ostaje nepoznanica, međutim, zašto su izabrale upravo Brgud kao lokaciju za osvetu, odnosno jesu li i one u ratnom vihoru živele na tom području kao deca.
Stanovnici Brguda su zgroženi. Oštro osuđuju svako nasilje dok gledaju na oranice koje im i dalje vatra nemilosrdno uništava, a koje su im jedini izvor prihoda, uz domaće životinje o kojima se brinu.
„Ne znam šta da kažem osim da se snebivam. U selu je ostalo još 15 ljudi. Godinama je tako. Pokušavamo da opstanemo zaboravljeni od svih. Evo, požar i sada bukti. Samo da vetar ne okrene, pa da opet ne krene prema kućama. U ponedeljak mi je vatra bila doslovno pod prozorom. Ovce su mi ostale na brdu i nisam mogao da ih spustim jer je vatra navalila na selo. A te dve uhapšene devojke, koliko sam čuo, ne žive ovde. U selu je svega nekoliko tako mladih, ostalo su sredovečni ljudi pa naviše. Mnogima kuće još od rata zjape prazne. Neke su prodate, a nekima se izjalovila obnova. Svako gleda da se ne vrati u selo jer tu nema perspektive. Na televiziji požar izgleda strašno, ali uživo je sasvim druga priča. Čudo neviđeno! Juče sam bio u Kožlovcu. Tamo su i kuće izgorele. Očajni ljudi sede na zgarištima, na pepelu“, rekao je jedan od meštana za „Jutarnji list“.
Izvor: Sputnjik
Je li hrvatski vatrogasci gase vatre koje podmeću hrvatske domoljubnice? Cure tih godina trebale bi paliti srca mladića, a ne šume!
Ako su tačni podaci o godinama osumnjičenih dama, jedna je rođena 1991. a druga 1996. godine. Mlađa, dakle, ni teoretski ne može da pamti rat, starija to može samo teoretski.
Eto ilustracije stanja svijesti u Hrvata (ne svih, naravno, ali onog koje dominira usljed perfidne propagande) – oni ne mogu biti ni piromani, a da ne oštete Srbe, koji su, ne treba to ni naglašavati, u percepciji tog nesrećnog i opljačkanog naroda, glavni krivci za požare u Hrvatskoj.
Možda je hrvatska puška o hrvatskome ramenu, ali hrvatska “ lisnica“ nije više u hrvatskome džepu.
Teško je danas pametnome Srbinu, no još je teže pametnom Hrvatu.
cirkus, da nije za plakanje
…“Gospa Talić je zarobljena na Šobića groblju u Drvaru i od tada kruže različite legende o njoj. Pričalo se je da je ubijena na licu mjesta, da su je mučili, ali da nije odavala gdje se nalazi vrhovni komadant Josip Broz Tito. No istina je da je partizanka Gospa preživjela desant na Drvar i zarobljavanje od esesovaca. Sve ono što se dešavalo tog 25. maja 1944. godine i poslije, uglavnom je sakrila historija. Umrla je 1977. u 50. godini života, a tadašnja štampa je zabilježila samo suhu vijest o smrti poznate partizanke.
U stvarnosti, osim te kratke ratne slave izazvane, vjerovatno, slučajnim prisustvom njemačkog vojnog fotografa, Gospa Talić nakon rata nije imala nikakve posebne privilegije kao mnogi borci koji su svaku sekundu ratnog staža dobro unovčili. Ustvari, najveća čast koja joj je ukazana, a to bi i ona potvrdila, bio je prvi od nekoliko susreta s Titom nakon desanta. Bilo je to 1966. godine. S njom je tada Tita vidio i njen maloljetni sin Safet.
Poslijeratna anonimnost:
Stidljiva i časna partizanka heroina Gospa Talić nije osjetila ništa dobro od junačke slave i prkosa, kojem se divio svijet. Doduše, možda je za to kriva i huda sudbina siromašnih Talića, koji su imali svojih rođaka u domobranima. Ko zna, možda joj je to kod esesovaca i spasilo život. Ustvari, tako nekako je i bilo. Jer, njen brat Muho je bio domobranski satnik i nije dočekao kraj Drugog svjetskog rata…“
http://www.titomanija.com.ba/index.php?option=com_content&task=view&id=298
aVsolutno romantično
http://www.yugopapir.com/2016/06/drvar-1944-wo-ist-tito-gospe-talic.html
Sudac: Onda vam je sve oprošteno. Samo vi radite svoj posao.