Ulcinjski krstonosac

Piše: Batrić Babović 

In memoriam protojereju stavroforu Radojici Božoviću

More još šumi, palme se njišu, Liman se ne pomjera sa mjesta. Staro groblje ispod crkve svetog Nikolaja Miriklijskog hrli ka moru. Iz dana u dan sve je bliže obrisima kosmosa morske pučine. Hridi pucaju, masline sanjaju novine i novosti. Jedna je stigla jutros , na dan svetog Sozonta, goniča zlatnih kipova i lažnih bogova u Pompeopolju. Ona glasi: otac Rašo je usnuo u Gospodu.
Običan ulcinjski raport zvučao bi kao prethodno napisan slog riječi, da nije završnice koja govori, da je njihov krstonosac i težak na njivi Gospodnjoj Radojica Božović sa zemlje pohrlio na Nebo. Prizrenski bogoslov i nikšićki kolos, preseljen krsnim znamenjem ranih sedamdesetih godina u Ulcinj radi oranja njive Gospodnje i polaganja riječi Jevanđelja u svaku dušu, skončao je zemni rat i zatvorio stranice svih bitaka opisanih u svojoj ličnoj srčanoj istoriji. Često je znao da pomene kako su mu u Bogosloviji carskog grada Prizrena profesori bili blaženopočivši patrijarsi Pavle i Irinej. Od njih nije odvajao ni blaženopočivšeg mitropolita zagrebačko-ljubljanskog Jovana za koga je govorio da je bio strog predavač i rođeni vaspitač.

Topla ulcinjska ljeta pamte toplu portu ulcinjske crkve. Toplije od same porte bilo je Avramovo gostoljublje oca Radojice. Sa perfektnim rasuđivanjem i skenerom za dušu u bistrom pogledu, otac Rašo je vidao neisceljivo i neizrecivo obično čovjeku. Stalno je isticao značaj porodice kao domaće Crkve i svaka riječ upućena mirjanu odnosila se da se ona očuva i umnoži . Ponosio se Blažovim studijama u Atini i Markovim germanskim navikama. Njegova mezimica Olga koja se skućila u Zoganju ostala je njegova najtananija žica na jevanđelskoj violini namijenjenoj za rođenu djecu.

Nedeljne liturgije koje su pohodili Rusi, Ukrajinci, turisti i ponajmanje Ulcinjani bile su parče Raja i komad Nebesa na Zemlji. Uz čašicu dobre lozovače ili vina, na trpezi ljubavi nakon službe, otac Rašo bi narodnim jezikom , medonosno i slatko prelivao radosne vijesti i njihove poruke, lijepeći ih za sva srca koja su bila prikovana za njegov milozvučni glas. Hor crkve koji su činili Neno, Mirko, Kliko i Zoran ostao je bez svog horovođe i sveštenoslužitelja. Njegova vjerna ljuba Jevrosima bila je i ostala tvrdi naslednik svog slavnog strica hadži Radovana Bećirovića- Trebješkog,a njena poezija najtvrđi kamen vjere u domu Božovića.

Prota Radojica se iz septembra 1948. seli u višnji septembar 2021. godine. Svač sanja Ivanjdan, Ulcinj ne zaboravlja protu Radojicu. Iz rodnih Miločana i Vitovog Brezovika ide u Nemanjin Grad koji je sinovac pripremio stricu, isto onako kako je Sava rodio Simeona.
U uglu tog grada čekaju ih nebeski Ulcinj, mitropoliti Danilo i Amfilohije sa svim svetima…

Dobar rat si ratovao, trku svršio, vjeru održao…

Carstvo nebesko i život vječni ulcinjskom krstonoscu Radojici Božoviću!