Ulqin

U danima kada je bokokotorski akvatorijum pregledavalo 30 američkih ronilaca, otisnuo sam se na krajnji jug, da bih iza Kufina ušao u Crnu Goru. Poželio sam dislokaciju, i obrt u priči s drugim dominantnim političkim narativom.

I dok su rijetki mediji javljali kako se po svoj prilici radi o NATO-deminerima, oni s osrednjom memorijom i neke plavuše pride, opsjetili su se da je tih deminerskih posjeta bilo već, te da su 2012. specijalno obučeni delfini iz mornaričke baze u San Dijegu markirali lokacije sa zaostalim minama u podmorju Zaliva. Na putu za Jug, odgonetka se nametala sama: ili će uskoro u Boku da uplove NATO brodovi, ili će Boka da postane ono što je vjekovima bila: pomorska baza okupacione sile.

Na put u Ulcinj ponio sam „Istoriju bokeljskog pomorstva“ Predraga Kovačevića, svojevremeno profesora kotorske Više pomorske škole. S blagim osjećajem da bi Crna Gora poželjela da novog izdanja za dugo ne bude – uvijek sam u knjizi pronalazio Ulcinj kao grad pirata, tradicionalno neprijateljski naklonjenih Boki Kotorskoj.

Danima nisam mogao da odolim utisku po kome kontinentalna Crna Gora nema pojma šta je to Ulqin – kako piše na ulazu u grad, za sada paralelno sa imenom Ulcinj. Prosječan sagovornik, većinom Albanac, teško priča na srpskom. Glavna ulica, koja vodi do mora, pa potom jednosmjerna kruži oko istočnog podgrađa – vodi kroz špalir malih porodičnih butiga, zanatskih radnji, suvenirnica, gdje-gdje azijatski zbijenih sitničarnica, radnji s garderobom, berbernica, telefonskih govornica, restorana i pekara (s odličnim burekom i pecivima), ćevabdžinica, apoteka, apartmana i hotela…

Narod je radan, pošten, i hoće da se turisti nađe pri ruci. Stari grad je obnovljen, i elitni je dio Ulqina. Za razliku od Kotora i Budve gdje se osjeća kolonijalni duh Venecije, unutar zidina starog Ulcinja provijava duh islamske kulture, prskosa i neke druge alotropske modifikacije slobode.

Baš kao što i ja s vrata u Herceg Novom prepoznam stranca pa mu se obratim s Hello!, tako su se i meni uzduž Ulcinja svi obraćaju na engleskom. Stranac sam! Ruski sam pak čuo rijetko. Vidio sam svadbu, i slobodno razvijorenu albansku zastavu.

Ulcinjska ponuda liči na Bokeljsku prije 10-15 godina. Dizajn, smisao za estetiku, natpisi, sve je retro. I to godi, jer obećava pošten odnos, tačnije mjere i antikvarni kvalitet. Sve je upola jeftinije nego u Budvi. Parking se, gle!, ne naplaćuje.

Opazio sam samo jednu knjižaru u gradu. Taj po formatu Islamic shop u glavnoj je ulici i u ponudi ima naslove teološke sadržine, uramljene mudrosti ispisane arapskim pismom, kompase, ali i bočice parfema u kojima zaptiven čuči mirisni duh Arabije. Pazario sam mušće s notom garofulina i knjigu „Hadž – uputstva i savjeti“.

Grad s nevjerovatnim kapacitetima (12 km duga, pjeskovita Velika plaža konkuriše svim bokokotorskim plažnim resursima) skliznuće, čini mi se, prilikom prvog većeg političkog zemljotresa, ka prirodnoj zemlji Albaniji.