Umjereno prskalicom gasiti požar

Piše: Bećir Vuković

Ako su ovakvi bili partizani, kao što je današnji Zuvdija Hodžić, onda se nije čuditi što je ovo ovako.

Nema bolje slike Trinaestog jula: Zuvdija pored spomenika Titu u Podgorici.

Jeste da je velika muka i nervoza, ali, iskreno govoreći – odavno nisam tako uživao, kao u TVCG prenosu Zuvdijinog obraćanja naciji ispod Titovog šinjela, i Zuvdijinog slovca o Trinaestom julu. Potrefilo se da i ja u nečemu uživam. Rijetko se potrefi da uživam, ali, eto, potrefilo se, iako je broj 13.

Zuvdija naučava da je Tito zamišljao baš ovakvu Crnu Goru. (Ostvarila se ta Titova vizija, samo još jame fale…) Odavno nisam čuo nešto preciznije. Niko do sad ne potrefi ko Zuvdija.

Nekad, u zemanu, po godinu dana nijesam mogao potrefiti ni selo, a nekmoli kuću. Sad, bogomi, potrefim… Potrefi i ćorava kokoš.

Ako mene pitate, reći ću vam još i ovu. Ništa nijeste potrefili koliko Trinaesti juli sa Zuvdijom. Ne ostvaruju se svaki dan velike ideje. Jednom, u 70 godina, i puna kapa.

Potrefili ste i unutrašnju političku trgovinu sa Nevludom, Kenanom, Kalamperom, Purišićem, Čirgićem, Šehovićem, Begićem… Ali, to nijeste tek tako odoka potrefili. Bogo blagi, kako oni potrefe svoje novčanike. Ne može im jedan evrić promaći niz nogavicu.

Ne možeš svaku noć potrefiti. Ako i ne potrefiš, ko da si potrefio, potrefićeš neđe, sve je to manje više isto, ima i ovaj novi zakon koji štiti one koji ne potrefe đe treba.

Potrefilo se i sa Umjerenima. Pita me juče jedan čoek u Poljima: možeš li mi, ukratko, objasniti, šta su Umjereni.

Evo, ovako, najbolje ćeš svatiti, da ne razbijaš glavu. Recimo, ne daj Bože – gori ti pojata, a ti – umjereno gasiš. Ne prosipaš cijelu kantu vode. Nego malo – ljucneš… Ljucneš, pa sjedneš, i počineš… Može li – umjerenije…

A, tako znači..?
Tako, nego kako..!
E, pa bolje da kapom gasim požar..!
Umjereno gasiš požar onom kanticom sa rupicama…!
E, vala, ne može umjerenije, no ovom prskalicom….
E, može i još umjerenije – kap, po kap, po kap…

A, šta ono mole Umjereni da ih ne napadamo. Ne valja im ta. Trebali su reći – morate nas napadati – ali – umjereno napadajte. Sve je već rečeno i napisano. Ćerajte nas, samo nas umjereno ćerajte. Ne prećerujte. Ništa nije ostalo što nije opjevano. Ništa novo ni pod kačketom, ni pod kapom nebesnom.

Da je neko nekad rekao da će se ova mala priča iskapati kroz malu rupicu – nema toga ko bi povjerovao. Ima jedan umjereni u Umjerenim, kakvog nije rađala Crna Gora. Nema te sprave koja će izmjeriti njegovu umjerenost.

I, vi, Vukovići, sve nosite umjereno. Sve, brate. I, umjereno puštate brkove. Ne prećerujete, no potrefite. Ne ufitiljite brk da prkosite. Ima samo jedan Vuković, koji nije umjeren. No puštio brkove naniže barbar sa mašnjom. Nije, taj, od naših Vukovića. Podavno je taj predigo.

Povrati se malo, nijesam baš svatio onu malopređašnju. Ne znam da li si pričao o Zuvdiji, ili o Umjerenom.

Eto, kod Umjerenih ima jedan odavno umjereni mlađahni starac sa crvenim gaćama. I plavičastom maskom. Samo je masku trebao staviti na oči, ko pravi Latini.

I Zuvdija je u crvenim gaćama bio Titu u pohode. Slobodno, mogao je i onaj Umjereni zamijeniti Zuvdiju. Istu su školu pohađali u Kumrovcu. I bili odlikaši.

Pričam ti što znaš, što je već neko reko, ali nije zgoreg da ti ponovim. Zamisli da danas Rusi podižu spomenik Staljinu, Bugari Živkovu, Rumuni Čaušeskuu, a Albanci Hodži… Nemoj zamišljati…

Bogomi, po Americi ruše spomenike i Vašingtonu, a možeš li zamisliti šta bi bilo sa Bilom. Da nije Klintonu Albanaca, a Titu Crnogoraca, davno bi nosevima orali po asfaltu. Ne bi ig spasili ni Umjereni.

Pomenimo i pjesničko nadahnuće predsjednika Skupštine Crne Gore tokom dodjeljivanja Trinaestojulske nagrade. Ko je pisao onu besedu, ne može Zuvdija stići na sve strane. Ne može svako pretočiti takav osjećaj slobode.

* * *

Do izbora, nema spavanja. To da znate. Jedna baba, pošto ništa nije mogla naučiti sinove, na kraju, učila je unuke. Blago babi, noćas nema spavanja. Noćas samo Jevreji spavaju.

A, bilo je to uoči Božića.