Umjesto pištolja, prst na čelo

Piše: Emilo Labudović

Posebnost i nedodirljivost Vljose Osmani, predsjednice privremenih institucija privremene skalamerije zvane država Kosovo, na skopskom aerodromu branjena je pištoljem na čelo aerodromskog službenika.

Pištolj je, u odbranu njene „državničke časti i ugleda“, poslao njen sunarodnik, Afrim Gaši, predsjednik Skupštine Sjeverne Makedonije. Pištolj je bio napunjen, njegov nosilac spreman da opali, ali kad su stigle makedonske „duge cijevi“ Vljosina nadmenost i spremnost nosioca pištolja, „gorile“ Sabedina Sinanija, splasnuli su kao loše umućen šlag. Tako je zvanično Skoplje, u licu njegovog aerodromskog osoblja, odbranilo svoju „državničku čast“ pa je Vljosa prošla kao i svi drugi putnici.

Ne znam šta je Vljosa sve nosila u svojim pariskim koferima, ali pouzadno znam da su joj „koferi“ bili i još uvijek jesu krcati snom o velikoalbanskom svijetu u kojem se za sve pita matica – Tirana, i iskonskom mržnjom prema svemu što je prepreka toj iluziji. Kakvo Skoplje, Priština, Beograd (uskoro i Podgorica, živi bili pa vidjeli) i bakrači, Vljosa je carica u carstvu koje je, doduše, još uvijek na papiru i snovima, ali… A od pištolja do puške samo je jedan korak ludila.

Glavni sponzori Vljosinog hajdukovanja više i ne kriju svoje planove: stvoriti i međunarodno ozvaničiti državu otetu od Srbije, a onda… neka bude volja naroda. A „volja naroda“ podrazumijeva državno omeđavanje albanskog etničkog prostora koje se proteže i na djelove Srbije, Makedonije pa i, iako to niko još ne pominje, Crne Gore. Ali, ono što u svojoj osionosti i nadmenosti Vljosa, Gaši, Sinani i ostali kurti – murti albanski uzurpatori ne znaju i ne žele da znaju jeste da „sila može sve što hoće, ali ne može dokle hoće“! Kao i da ratni vihori nikada ne duvaju u planiranim pravcima i da „u boju ljutom, kad se zemlja trese, ko zna ko će živu glavu da iznese“.

Činjenica je da se namnožilo ratnih piromana i da nikada u istoriji kao danas u svijetu nije bilo toliko neuralgičnih tačaka spremnih da se, planirano ili nečijim ludilom, pretvore u ratni požar koji se gasi samo morem krvi. Svijet je opet na pragu novog obračuna koji bi, po obimu i snazi oružja, lako mogao da čitavu civilizaciju povuče u ambis nuklearnog obračuna. A u takvoj situaciji, neophodnije, mudrije i cjelishodnije je držati prst a ne pištolj na čelu. U Vjosinu usijanu glavu to, međutim, ne ulazi. A „vjosa“ se namnožilo i namnožilo.

I tako, dok vazduh treperi od ljetnje žege, treperi i latentan strah da bi nečiji „pištolj“ mogao i da opali u nečije čelo. I onda, kad ludilo jednom krene, biće to lavina koja će nositi sve pred sobom i koju ništa neće moći da zaustavi. Ima, međutim, jedna istorijska lekcija koju, izgleda, silnici nikako da nauče: niko od onih koji su zažižali velike ratne požare iz njih su izlazili sa opekotinama najvećeg stepena i nikada nijesu bili pobjednici.

I baš zbog toga, umjesto pištolja valjalo bi staviti prst na čelo i duboko, duboko razmisliti.