Uparenja
Piše: Vojislav Karadžić
Dva plućna krila se ukrilila
Čuvaju moj dah da ne potone
Kao čamac na vodi nesmirnoj.
Dva svevida oka
Uperena u lice svijeta.
Dvije dežurne ruke
Miješaju prste sudbine.
Dvije rastrčane noge,
kao talasi na pučini
Jedna drugoj usisavaju koračaje.
Uha dva, odlučena kao jaganjci rani
Strecaju od zemaljskih čudesa.
I svi do jednog igraju igru uparene sloge.
A pletivo mog brižnog srca
Ukaveženog u grudima
Sve dok ne zanemoća
Svima poslove opošljava!
