Uriniranje

Piše: Nikola Malović

Tokom nezapamćenog predizbornog presinga uoči lokalnih izbora koji su se u Herceg Novom održali po jednima na Dan Evrope, a po drugima na Dan pobjede u Drugom svjetskom ratu, dakle 9. maja, u trenutku pisanja ovog teksta, ishod se lako može prognozirati.

Zanimljivo, medicinska znanost je i ovoga puta pobijedila nevidljivog neprijatelja, pa se korona povukla baš kao i 30. avgusta 2020. godine kada su u geografiji crnogorskoj i primorskoj pobijedili Srbi tako što su izgubili post festum.

Slično će da bude i u postizbornom Herceg Novom, najmlađem od svih starih gradova niklih u Zalivu. Novi je nastao 1382. zbog trgovine solju, ali se i danas – bokeljolozi to opažaju – razlikuje po tome što je uvijek za stepen nerafinisaniji, da ne kažem divljiji, od drevnog Kotora.

No, tokom kampanje koja je bila fenomen za posmatranje kad i za i proučavanje, pristaše Đukanovićevog DPS-a, stranke koja paralelno vlada time što drži sve ključne institucije i stvarne poluge moći – organizuju auto-kolone koje ne samo što špartaju Crnom Gorom i Bokom Kotorskom, nego listom traže belaja gdje god da se pojave. Provociraju. Iz njima znanih razloga sve te nebokeljske registracije pune adrenalizovanog mladog svijeta što sjedi po prozora (podgorički padež u značenju: po prozorima automobila) i mašu crvenim zastavama, trubeći sve u šesnaest, čikaju, izazivaju, i nerijetko uspijevaju da zaustave kolonu i krenu da se obračunavaju sa Srbima iz prvog kafića u kome je nekome prekipjelo pa ih pogodio iz verbalne praćke.

Video-snimci podivljale Boke, avaj, šire se i van Zaliva čiji je podrazumijevajući slogan: da živimo u miru i suživotu.

I pitam se, usred rečenice kojoj je čitalac svjedok, da li dolivam ulje na vatru time što prijavljujem da su montenegrinski komite na bilbordu sa likom aktuelnog hercegnovskog gradonačelnika, čija podgorička centrala priznaje Kosovo*, napisali „Srbe na vrbe“, ili bi bilo bolje da ćutim, eda li se u očima cijele Srbije najsrpskiji naš grad na Primorju ne bi brukao?

U isto vrijeme, u glavnom gradu Boke, u Kotoru – haos! Hoće da uriniraju po vratima crkve Svetog Nikole, i da škrope mokraćom one iste skale na kojima svake godine, 27. januara, na Savindan, kada prolazi rimokatolička procesija sa moštima Svetog Trifuna, sveca iz vremena prije raskola, izađu svi pravoslavni sveštenici i mnogi vjerni narod – da pozdrave braću u Hristu, jer to je suživotna Boka.

Ili je bila. Ko gubi, ima pravo da se ljuti, a ko politički gubi, sebi je kanda stekao pravo da može da zavadi i zakrvi. Duboka država nema dušu, ali ima privatnu crkvu. Dovoljno za sukob.

Bratstvo plavoslavne omladine Sv. Luka pak, zgroženo nad nazivanjem popadije, koja je skrnavitelje s prozora kamene kuće u Starom gradu opominjala da se prizovu pameti dok su je nazivali srpskom kurvom – izdalo je saopštenje u kome se jurišnicima Đukanovićeve partije DPS kaže: „Molite se, pokajte se. To vam bratski poručujemo. Uvrede upućene popadiji su uvrede svim našim majkama, sestrama i ćerkama. Zar nas toliko mrzite samo zato što smo Srbi i pravoslavci?“

Zaista, koliko puta tokom istorije čovjek ovu pitalicu mora da osjeti na svojoj koži: Zar nas toliko mrzite samo zato što smo Srbi i pravoslavci?

Bratstvo dalje kazuje u zvaničnom saopštenju: „Naši sugrađani Adžić, Krivokapić i Banićević, poznati sportisti, na žalost su zadojeni mržnjom… jer su postali marionete nečije ostrašćene politike“.

Da nije riječ o izolovanom divljaštvu grupe nacionalista već o unaprijed planiranoj akciji sa ciljem podizanja tenzija i izazivanja građanskih sukoba, kazuje Igor Damjanović, politički analitičar, i dodaje kako je signifikantno ćutanje zapadnih ambasada i NVO sektora, „zaduženog“ za zaštitu ljudskih prava, kad i za pravo supruge kotorskog paroha, napadnute od strane tzv. patriotsko-komitske, a zapravo ustaške rulje.

Vratimo se iz glavnog grada u najmlađi grad Boke, u kome se, u trenutku dok čitaočevo oko siječe redove teksta kao barke talase – stvara nova lokalna vlast.

Da vidimo, ugrubo oteše li se, koga mi to u Herceg Novom imamo?

Imamo Novljanima veoma simpatičnu Novsku listu sastavljenu od glava koje su smislile dobar slogan „Naš grad – naš brod“, ali i rečenicu: „Naša glava nije ni u Podgorici, ni u Beogradu“. Što je, ah, nedopustivo plitka dosjetka. Jer Novsku listu ne čine Andrići, i novski zetovi Pašići, niti potomci Karađorđevića, koji je nakon odlaska iz Boke ubijen u Marseju, nego glave lokalne, pa „malo Beograda“ ne bi bilo na odmet. Ima ga, tog kadrovskog Beograda, s rukom na srcu, ali nije za politički marketing…

Stranka druga, koja je na avgustovskim parlamentarnim izborima postala jezičak na vagi, u trenutku kada je postala i mjera svezapadne pažnje, stranka čiji je čelnik čestitao Kosovu* Dan državnosti, kopulira sa većinskim hercegnovskim Srbima. To što im se čini politički sprijeda i otpozadi, glasači većinski ne osjećaju još, koliko su samo moćni medijski lubrikanti države zadužene za 750 miliona nečega, dolara ili evra svejedno, od trenutka konstituisanja nove republičke vlasti, čak tri mjeseca „od pobjede“ na avgustovskim izborima.

Dalje, tu su u gradu na ulazu u Zaliv i ostale grupe i udruge, npr. Srba koji koaliraju sa partnerom što je glasao sa crnogorski jezik i diskriminatorski Ustav. Ta će grupa da izgubi najviše. Glasove će većinske da uzmu samozvane Demokrate, preletači i ini Srbi kojima ne smeta ni EU, ni sankcije Rusiji, stranka kojoj je slogan na parlamentarnim izborima bio: Mir je naša nacija.

Đukanovićev DPS, onaj što sprejom po bilbordima vješa Srbe o vrbe, ponizio je lik aktuelnog gradonačelnika Herceg Novog i tim sramnim natpisom ponizio cijeli Herceg Novi. Iako tako ne izgleda, Đukanovićeva partija ima šanse da jaše još, jer i dalje drži dobar komad obale, što će reći turističke privrede. Izgubiće DPS dakako, ali, iako to u stranci znaju, intenzivno organizuje auto-kolone, kazano je kakve, pišu uvredljive grafite, i otkopčavaju šliceve pred crkvama.

Postoji, ipak, jedan fenomen tako karakterističan za ove izbore.

Tiče se obalne zlatne koke. Nisam opazio, zapljuskivan listom političkim obećanjima bez pokrića, de je ijedna koalicija ili stranka dala tvrdu vjeru kako će obalu vratiti, tj. ustupiti besplatno mještanima i turistima.

Ima čitalaca i čitalaca koji znaju da je naplatiti ulaz na plažu, ili ući uz uslov da se plati suncobran i ležaljka, jednako odvratno kao i naplaćivati običnu vodu u kafiću ili restoranu. Zabrana da mještani mogu nogom kročiti na mjesta gdje su proplivali – nije bila tema s brda sišavših političara, čelnika, koji su lokalcima, kao da su šimije (dobro je da mnogi ne znaju prevod ovog romanizma), davali ruke sve vrijeme tokom kampanje. Dobrom obalnom komadu nekada ribarske i brodograđevne Bijele, na 12 kilometara od Herceg Novog, danas je zabranjeno prići čak i zimi. Čak i zimi!

U doba vlasti Mila Đukanovića, Bokelji su počeli da gube pravo izlaska na svoju obalnu zemlju. Ovi poslije njega ne uriniraju na tu nepravdu. Gle?, a usta puna fraza o boljoj budućnosti. Prirodno Primorčevo pravo je izlazak na pjenu od mora, jer je, ako ni zbog čega, a ono baš zato – život na moru povlašćen.

Kaže Miljenko Smoje, legendarni Splićanin: „Misto bez mora nije za judsko živjenje. Ben ti svako misto di se ne moš njanci popišat u more.“ Mislio je Smoje svakako na muškarce, koji su i prije doba gejeva imali tu neobičnu užancu, posebno kada puni vina izađu iz konobe, kolektivno da se olakšaju u moru. Momo Kapor bilježi isto što i Smoje: Rekao je Marko Polo da niko ne piša u more solo – Marco Polo ha detto che nessuno urina in mare da solo!

U gornjem pasusu zamišljenu klapu ne treba poistovijetiti sa onim huliganima iz Kotora. Gornji pasus podrazumijeva crnogorske političare kojima je glava u Briselu i Vašingtonu, i koji grupno uriniraju po vjernicima demokratije, po glasačima. Po pučini – što bi rekao Njegoš – onoj grdnoj.

Izvor: Pečat, 14. maj 2021