Uz Njegošev Dan, ili – Kako je konkretno pjevao Njegoš o srpstvu uz riječi koje, kao fakti, govore
1 min read
Dragan Koprivica
Piše: Prof. dr Dragan Koprivica
Kako je Njegoš gledao na naše korijene, ko se sve danas pravi pametniji i od samog Njegoša, ko je sve spreman da ga poduči i prosvijetli, ko ga i kako svojata i zloupotrebljava zaobilazeći nezaobilazne argumente u „Gorskom vijencu“, o tome se može zboriti i nekim nesumnjivim faktima iz najvećeg djela naše književnosti uz duboku posvećenost tog velikana srpstvu kao korijenima Crne Gore.
Čak i naslov uvodnog pjevanja glasi „Posveta Prahu Oca Srbije“, u kojem su ispjevani i ovi stihovi o Karađorđu: „Iz mrtvijeh Srba dozva, dunu život srpskoj duši. / Evo tajna besmrtnika: dade Srbu stalne grudi; (…) Đorđem su se srpske mišce sa viteštvom opojile!“… I zatim: „Plam će, vječno životvorni, blistat Srbu tvoje zublje, sve će sjajni i čudesni u vjekove bivat dublje. (…) Zna Dušana rodit Srpka, zna dojiti Obiliće, (…) gle, Srpkinje sada rađu… Blagorodstvom Srpstvo diše… Bježi, grdna kletvo, s roda – zavjet Srbi ispuniše!“
Neki prizemniji, koje bi valjalo prizemljiti, rekli bi vjerovatno da, eto, i sam Njegoš „mnogo srbuje“… Ali, sa svetinjama i velikanima nije se šaliti…
I u monologu „Vladika Danilo (sam sobom)“, stoje dva stiha o istome: „Paleolog poziva Murata / da zakopa Grke sa Srbima.”. A o turskim pohodima stoji: “vražje pleme pozoba narode – dan i narod, kako ćuku tica: Murat Srpsku, a Bajazit Bosnu…“. Potom Vladika gorko zbori o svom narodu: „Moje pleme snom mrtvijem spava, (…) O kukavno Srpstvo ugašeno, / zla nadživjeh tvoja svakolika, / a s najgorim hoću da se borim!“
A, proklinjući „kugu ljudsku“, to jest, osvajače, ističe: „Mala ti je žertva sva Srbija od Dunava do mora sinjega?“, i na kraju monologa upućuje poruku rodoljubnu: „Kuda ćete s kletvom prađedovskom? / Su čim ćete izać pred Miloša / i pred druge srpske vitezove, / koji žive doklen sunca grije? –
Vuk Mićunović, koji neopaženo sluša gorku jadikovku Vladike Danila, zatim progovara: „Ne, vladiko, ako Boga znadeš! / Kakva te je spopala nesreća / teno kukaš kao kukavica / i topiš se u srpske nesreće?“
Potom Obrad ukazuje na dvije prekrštene munje, koje „krst od ognja živa napraviše“, pa veli: „Pomoz, Bože, jadnijem Srbima, i ovo je neko znamenije!“
A na Skupštini o Malome Gospođinu Dne na Cetinju Kolo započinje takođe jednom od opsesivnih Njegoševih tema, neslogama u srpstvu: „Bog se dragi na Srbe razljuti / za njihova smrtna sagrešenja. / (…) Velikaši, proklete im duše, / na komate razdrobiše carstvo, / srpske sile grdno satriješe; / velikaši, trag im se utro, / raspre sjeme posijaše grko, / te s njim pleme srpsko otrovaše; / (…) O prokleta kosovska večero, / kud ta sreća da grdne glavare / sve potrova i trag im utrije; / sam da Miloš osta na srijedi / sa njegova oba pobratima, / te bi Srbin danas Srbom bio!“
U „Kolu“ se čuje i poklič za spasenje naroda: Bog se dragi na Srbe razljuti: / sedmoglava izide aždaja i satrije Srpstvo svekoliko, / (…) Srpskoj kapi svud ime pogibe. / (…) isturči se plahi i lakomi – / mlijeko ih srpsko razgubalo! (…) Što se ne hće u lance vezati, / to se zbježa u ove planine…“
Besumnje, o slobodoljubivom narodu Crne Gore u „Gorskom vijencu“ se pjeva kao o onom najhrabrijem dijelu srpstva, koji se nije htio „u lance vezati“, i to je pjesnikov jasan ljudski i poetski stav, i najviši kredo.
I na junački odgovor Vuka Mićunovića Hamzi kapetanu Mnozina uzvraća ovakvim stavom: „Mićunović i zbori i tvori! / Srpkinja ga jošt rađala nije”.
Vladika Danilo i na temu narodne nesloge upotrebljava epitet – srpski: „Razluči se zemlja na plemena, / krvava se isklati plemena, / vrag đavolu doći u svatove / te svijeću srpsku ugasiti!“… A govori i sljedeće: „Oh, da mi je očima viđeti / Crna Gora izgub da namiri! / Tad bi mi se upravo činilo / da mi sv’jetli kruna Lazareva, / e sletio Miloš među Srbe;“… Dakle, Vladika Danilo jasno govori o Crnogorcima kao o Srbima…
Tako zbori i Vojvoda Batrić u svom čuvenom kratkom monologu, gdje, između ostalog, tvrdi i: „pa badnjake srpske nalagajte / i šarajte uskrsova jaja“. A na kraju, stavljajući znak jednakosti između Srba i Crnogoraca, veli: „Je l’ ovako, braćo, Crnogorci?“
I Skender-Aga u svojoj pomirljivoj besjedi pita: „Kosa mlada na groblje junačko / siplje li se bulah ka Srpkinjah?“
A, u svom javljanju o bici na Vrtijeljci, Kolo upućuje zavjetnu istinu: „Ne kće Srbin izdati Srbina“, i „Vitezovi, Srbi vrtijeljski, / luča će se vazda prizirati / na grobnicu vašu osveštenu!“… Dakle, Kolo i ovdje govori o Crnogorcima kao Srbima vrtijeljskim.
A i to je, svakako, stav samog pjesnika, filozofa, vladara i vladike…
No, postoje oni koji će danas ustvrditi da je Njegoš bio u zabludi, koju će mu oni razjasniti, i prosvijetliti visokoprosvijetljenog pjesnika i filozofa, i visokoprosvijećenog vladiku i vladara…
Sestra Batrićeva u svojoj čuvenoj tužbalici bratu pominje srpstvo kroz stihove: „Da pogibe u boj ljuti, / ubojniče, / đe se srpski momci grabe“…
Svi ovi i ovakvi brojni primjeri govore u prilog nesumnjivoj činjenici da se Njegoš nijednog trenutka nije dvoumio da Crnogorce i kritikuje i veliča kao cvijet srpstva, „što se ne hće u lance vezati“…
A to je valjda dovoljna zaloga da svi mi, koji se osjećamo kao Crnogorci, ili Srbi, ili Crnogorci srpskih korijena koji zbore srpskim jezikom, kao i autor ovog osvrta, jačamo čuvstvo sloge i razumijevanja, za dobro Crne Gore i svih njenih građana, svih vjera i nacija.
Jer zavađena Crna Gore nikom ne treba, osim onima koji su i dosad znali i umjeli vješto da ušićare na podjelama… Ali je takvo montirano vrijeme možda ipak naša prošlost. Ne baš slavna, ali nek postane jednom i starostavna.
Grandiozni prilog pomirenju daje upravo Njegošev „Gorski vijenac“, jedno od najvećih djela svjetske književnosti, u kojem trijumfuje misao o slobodi, časti i poštenju naroda u borbi za svoje mjesto pod suncem…
A i zar bi ijedan pjesnik, velikan i patriota, u bilo kojoj zemlji svijeta, smio imati pravo da nadugačko i naširoko pjeva o ljubavi i mjesečini, umjesto da ispoštuje svoju svetu obavezu da, kao tzv. „probuđeni glas naroda“, pjesnik „kojeg sve rane svoga roda bole“, ukaže na istoriju i prošlost u korist i
njegove sadašnjosti i budućnosti Crne Gore?!
Mada makar kratki monolog Vuka Mandušića o snahi Milonjića Bana predstavlja jednu od najboljih ljubavnih pjesama u istoriji crnogorske književnosti.
Pa bi vrijedjelo posebno zbog Njegoša doći do zaključka da svi u Crnoj Gori treba da smo jedni drugima prijatelji, koliko god to nekom djelovalo kao naučna fantastika, a što lagano postaje naša željena realnost na putu ka Evropskoj uniji…
Pa povjerujmo da smo u tom pogledu i mi ono: „pokoljenje za pjesmu stvoreno“…
