Vaistinu mač i vaistinu mir

Piše: Želidrag Nikčević

„Slava Bogu na visini, i na zemlji mir, među ljudima dobra volja!“ – pjevala je anđelska vojska na dan Rođenja Spasitelja. 

Tako se pjeva i sad u našim hramovima, svečano i uzvišeno.

Klasično pitanje-sumnja povodom ove anđelske poruke moglo bi da glasi: Stvarno, a gdje je taj mir, ovdje i sad? Da li je među ljudima na zemlji manje zlovolje, mržnje i ratovanja? 

Pitanje posebno aktuelno i bolno ovih dana, u nesrećnoj Crnoj Gori.

Dobro, znamo: prije Rođenja Boga na zemlji, čovjek je bio odvojen od Boga. Najprostije i najpreciznije rečeno: pali bezbožnik. Ali posle Rođenja: zašto se sam od Njega odvaja? Zašto sopstvenom voljom postaje otpadnik?

Možda je pravi trenutak da se prisjetimo učenja otaca. 

Mir koji se daje čovjeku – to je mir sa Bogom. 

A mir sa Bogom – to nije magično zaklinjanje koje djeluje automatski, od trenutka izgovaranja. Taj mir se mora dostići. Težak zadatak – za svaku ličnost, za narode i za čovječanstvo.

I još nešto, jednako važno. Anđelska poruka o mogućnosti postizanja mira sa Bogom, paradoksalno, ukršta se sa onim znamenitim Hristovim riječima: „Nisam došao da donesem mir, nego mač“ (Matej 10:34). 

Kako sad to? Ne mir, nego mač! Zašto mač?

Ne usuđujući se da sami smišljamo racionalna objašnjenja, ponovimo riječi svetog Jovana Zlatoustog: „Jer tada se naročito mir uspostavlja kad se odsiječe ono što je bolešću zaraženo, kad se odvoji ono što je neprijateljsko. Samo tako je moguće da se nebo sjedini sa zemljom.”

U ekstremnim situacijama, dakle, moramo biti svjesni ekstremne prirode konfrontacije sa bogoborstvom. Sa onim što je bolešću zaraženo. Da bi se znalo šta jeste istinsko pomirenje. S kim je moguće. A s kim nije.