Van balansa

Piše : đakon Pavle Lješković

„Još dok sam u svom rodnom gradu trenirala košarku, treneri su nam govorili da je šut van balansa onaj koji se izvodi nerezonski, pri nepravilnom položaju tijela. Ponekad mi se čini da je čitav moj život, zapravo, život van balansa“ – govori mi dok sjedimo u parku, u kojem su jasno vidljivi tragovi jutrošnjeg nevremena i pljuska, koji su pogodili Budvu.

Pored nje sjedi njena desetogodišnja ćerka, koja je sve vrijeme zagledana u svoj mobilni telefon.

Druga ćerka, koja bi mogla imati pet ili šest godina, se igra sa mojim mlađim sinom na taj način što bacaju sitne kamenčiće u poveliku, blatnjavu lokvu.

Priča mi kako je košarka bila njena velika ljubav. Međutim, kako se približavala tridesetim godinama, taj, kako kaže, spartanski način života je počeo da joj smeta i da je duhovno zamara. Shvatila je da ako želi da se uda i zasnuje porodicu na vrijeme, neizostavno će morati da prekine sportsku karijeru, što je ubrzo i učinila. Par mjeseci nakon te, za njenu porodicu i prijatelje, iznenađujuće odluke se i udala za momka sa kojim je bila u dužoj vezi.

„Mislila sam da će moj životni brod konačno uploviti u mirniju luku. Međutim, brzo sam shvatila da to neće ići kako sam zamislila. Za vrijeme prve trudnoće, nisam marila za svoj fizički izgled. Važno mi je bilo isključivo zdravlje djeteta u mom stomaku, pa sam tome i prilagođavala svoju ishranu. Ugojila sam se više od dvadeset kilograma. Gotovo svi su me osuđivali i kinjili zbog toga – počev od svekrve pa sve do moje majke. Govorili su mi da sam se zapustila i zarozala. Kada sam drugi put ostala trudna, vodila sam računa o svom izgledu i ishrani. Isti ljudi su me opet kritikovali. Ovaj put zbog toga što, navodno, zbog izgleda zanemarujem zdravlje djeteta u svojoj utrobi“…

Priča mi kako do skora nije bila zaposlena. Suprug je radio, dok se ona brinula o djevojčicama. Zbog toga su je opet osuđivali i govorili da iza staranja o djeci, zapravo, prikriva sopstvenu lijenost. Sad kad se zaposlila, prebacuju joj kako svoje djevojčice zanemaruje zarad karijere. “ No, više od svega me pogađa ćutanje mog supruga. Voljela bih da me nekad uzme u zaštitu i pred njegovim i pred mojim roditeljima, baš kao i pred našim, navodnim prijateljima. Međutim, on se na sve to tek osmjehne i odmahne rukom. Znam da su sve ove stvari sitnica u očima mnogih ljudi. Ali mene zaista sve to nerjetko do očaja i suza dovodi“.

Rekoh joj da u životu možemo ugađati svijetu ili Gospodu. Svijetu je , ma koliko se trudili, nemoguće ugoditi. Sa druge strane, Gospod od nas prima i najmanju žrtvu – najkraću molitvu i najlakše dobro djelo koje možemo učiniti. Takođe sam joj rekao da brak nije samo sreća, već je istovremeno i podvig. U tom podvigu treba da se trudi da stekne razumijevanje za muževljeve postupke, baš kao što bi i on trebao da se potrudi da shvati njene nedoumice i probleme. U odnosu prema svojim i njegovim roditeljima uvijek treba da uzme u obzir da joj oni žele samo dobro, pa, čak i u onim momentima kada pogriješe sa nekim komentarom ili postupkom. Uopšte, kada je u pitanju porodični život, svakoga dana bi svi trebali da prouznesemo dvije molitve : prva je blagodarenje Bogu na svemu što nam je dao. U drugoj molitvi bi trebali od Njega zatražiti zaštitu i pomoć u svakodnevnim iskušenjima kroz koja prolazimo .

Ponekad i pri šutu van balansa bivamo faulirani. Gospod se postara da nam budu dosuđena slobodna bacanja. No, ipak je na nama da li ćemo ta slobodna bacanja realizovati ili ne…

Autor je profesor Bogoslovije Svetog Petra Cetinjskog na Cetinju i đakon u crkvi Svete Trojice u Starom gradu u Budvi