Varljivo proljeće 1999.

Piše: Batrić Babović 

Od tada kada su po nevinoj zemlji i još nevinijem narodu pljuštale bombe, pa sve do danas kada bombardovanje nikako ne prestaje prošlo je 9 125 dana. Koliko ljudi je rođeno u tih 78 dana raspeća jednog naroda i civilizacije, a da o tome ne postoji ni elementarni zapis. Ne postoji gotovo nijedna ispovjest, niti bilo koja šira priča ili zapis o ličnoj i/ili kolektivnoj traumi koje nas prate i dan danas. Zatim je došao mart na kosovskometohijskom globusu i sa njim Pogrom. Od njega je do današnjeg dana prošlo 7 300 dana. Za svo to vrijeme nastao je jedan film. Nezavisno od filma, nestajala je Rezolucija SB UN pod rednim brojem 1244. Sve više se vavilonisao Briselski Sporazum sa krovnom konstrukcijom svog vašingtonskog imenjaka. Nema ni jedne riječi o osiromašenom uranijumu i svim biološko-hemijskim kombinacijama neistraženih noksi koje su ušle u bombardovani i milenijumsko – futuristički rasparčan ekosistem. Niko u Srbiji i Crnoj Gori nije proglasio okupaciju Kosova i Metohije. Nije to uradio ni Slobodan Milošević, ni DOS sa Vojislavom Koštunicom i Zoranom Đinđićem. Takođe to nisu uradili ni Milo Đukanović, niti tadašnji SNP, koji je postao koalicioni partner postpetooktobarskog DOS-a. Objašnjenje kontinuiteta najkraće glasi: poslije bombardovanja na red su dolazili Miloševićevo izručenje Hagu, ubistvo Zorana Ðinđića 2003 godine, martovski pogrom(i) na Kosovu i Metohiji godinu dana kasnije, a poslije pogroma crnogorski referendum iz maja 2006. godine, na prethodnim razvalinama Solanine neotvorine, koja je ovjerena parafima beogradsko-podgoričkih elita. Poslije referenduma u Crnoj Gori na scenu stupa jednostrana secesija Kosova i Metohije. Današnji nosioci vlasti u Crnoj Gori (osim jednog ) imali su 1999.godine, kad su na SCG padale bombe, starosnu dob od 12 do 15 godina života. Mart iz 1999. godine još traje. Ili bolje rečeno varljivo proljeće, a zima atlantističkog – nezapadnog i nehrišćanskog nameta, sve više ledi umove mlađih generacija. Da bude malo jasnije – ubija i ledi sva pamćenja i sjećanja. A ona baš nikako ne blijede. Najjednostavnije – ništa od prebrojanog nije slučajno. Da sve jeste tako potvrđuju bezbrojni znakovi pored puta i sve onovremene dušeparajuće i strahotvorne sirene za uzbunu koje ne prestaju da zvone u nama. Sve podsjeća na 2004. godinu, spaljenog Zlatibora u Kosovom Polju, Devič bez De Gola, Prizren u kome su spaljene svetinje sa sve prisutnim kaplarskim potomstvom i vaskrslu Murinu. A Bog kao Bog samo ćuti i gleda, i čeka film pod naslovom „Varljivo ljeto 1999 „ili „Kumanovski gambit“. Uloge su tu . A sve je odavno svakom jasno. Drekavac iz tunela nikako da ugasi svoj opori zvuk.