Vasojevići i kralj Aleksandar Karađorđević u svijetlu tadašnje štampe

Priredio: Goran Kiković

Od 12. septembra do 2. oktobra 1925. godine kralj Aleksandar Karađorđević je sa suprugom Marijom putovao kroz veći dio teritorije Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca za koje je vrijeme obavio složene i odgovorne zadatke. Njihova posjeta sa državničkom svitom Crnoj Gori, prisustvo i učešće u prenosu Njegoševih kostiju na Lovćen u Novu Kapelu, čiji je obnovitelj bio kralj, ostala je zabilježena kao veličanstvena i istorijska.

Njihovo putovanje započelo je odlaskom iz Beograda, završio je povratkom u Beograd. Tako da njihovo putovanje počinje 13.09.1925. godine odlaskom u Skoplje, i odatle kroz Metohiju za Crnu Goru, da bi se prije predviđenog vremena preko Dubrovnika, Splita, Šibenika, Knina i Zagreba 2.10.1925. godine vratili u Beograd.

Kralj je bio obnovitelj i zadužbinar Nove Kapele na Lovćenu sagrađenoj na temeljima stare kapele, koju je srušila vojska Austrougarske 1916. godine. Sa velikim zadovoljstvom je prihvatio da prisustvuje toj svečanosti i da uzme učešća u tom istorijskom činu. Ta obaveza mu je pripadala i kao potomku po majčinoj liniji kuće Petrovića.
Veliki jugoslovenski pisac Gustav Krklecnapisao je članak neposredno uoči Svečanosti na Lovćenu, a odmah nakon puta kroz Andrijevicu i Berane pod naslovom “Vasojevići pod Čakorom“. Evo kako je poznati i priznati književnik, esejista i putpisac vidio ovaj region najbrojnijeg bratstva i plemena.

Vasojevići pod Čakorom

Kad sam silazio, na samaru, niz Čakor, Arbanas iz Rugova poslao je sa mnom dete, da mu dovede konja:
– “Ne smem ja u Vasojeviće ni za živu glavu!“
– “A što?“ – pitao sam ga začuđeno.
– “Ne smem, gospodine, bolje mi je konja izgubiti. Oni su ti zasebna država: Srbina dočekuju pesmom, Turčina zlim pogledima a nas – noževima“.
Pogledao sam mu u oči. Zaista, bile su preplašene, kao da gledaju u neki bezdani ponor i video sam u njima bljesak oštroga noža.

– “Sigurno su niz obronak divlje planine“.
Viknuh: “Hoj!“ – a stostruka jeka odgovori mi sa svim strana: hoj, hoj, hoooj….
Sve oko mene zelene, visoke planine, gizdavi četinari, a dole, duboko, brza zelena reka, boje čistog smaragda i vijugava dolina. Mrki Čakor, crni Čakor, divlji Čakor bacio je ogromnu plavu senu dolinama. Tamo gde sena prestaje sve se talasa, preliva i blješti u bojama punim sunca.
Vrhovi Komova, okrunjeni snegom, kao neki glečeri u daljini, a dolina zelenoga Lima kao neki tihi, sjajni, daleki fjord.
To je klasična budimsko-gusinjska župa, naseljena plemenom Vasojevića ili bogata Vasova Nahija.
Sretnem prvog čoveka, na gizdavom konju, u narodnom odelu, sa tru kubure za pojasom, nazovem mu Božju vjeri i zapitam:
– “Je su li ovo Vasojevići?“
– “Sve ovo, dikle okom segneš. Ovo su ti Vasojevići, hrabro pleme, pravi Šumadinci, a ova zemlja, to ti je kolevka najvećeg Vasojevića, crnog Vasojevića, Karađorđa. I ja sam Vasojević, Božja ti vjera… i dok ja trenuh, čovek izvadi kuburu iza pojasa i paf, paf, paf, tri putau vezduh. Odjeknula je planina, kao da čitava četa puca iz kubura; kao da su svatovi ili krsna slava“.
Moj konjić zakasao, preplašen. Misli: teraju ga Vasojevići. Ugledah krovove kuća u bujnom zelenilu, među krošnjama. To je Velika, staro selo, kojeje poveljom od 1330. Godine darovano zadužbini Dečanima. Na levo je kotlina sa Plavom i Gusinjem i plavsko blato iz kojega otiče Lim.
Brzi, zeleni, planinski Lim, sa velikom dolinom Polimljem, poznatom u istoriji, jer su se ovde odigrale čuvene bitke između Vasojevića i Turaka.
Jedan od Vasojevića, Tomaš Knez Katanić, dao mi je mnogo podataka o ovoj zemlji i ovim plemenicima.
Neprestano su se klali sa Turcima, i sva njihova istorija to je borba, to su junaštva, podvizi. Još danas su gordi i ponosni i žive od starih kapitala: pričaju o junacima, barjaktarima, pašama i o tom, koliko je čiji predak turskih glava posekao.
Polimlje završuje tesnacem Sućeskom, kuda protiče Lim, između planine banja i brda Jerinjine Glave, nazvane tako po prokletoj Jerini Đurđevoj, koja je ovde sagradila most od slame, da potopi narod.
Nedaleko, u okolini, još danas se poznaju tragovi šančeva Hadži Prodanovih, iz godine 1809. godine, kada je sa 700 vojnika došao da pokori Vasojeviće.
Čim se izađe iz Sućeske, sela poznatog po bojevima sa Turcima, otvara se divan vidik i na dnu malena varošica, kao izneke ratničke priče: Andrijevica.

Sva je podignuta na jednom povišenom platou, pod šumom, na utoku Zlorečice u Lim.
Ovdje sam sjašio sa samara i prešao u Ford. Drum je divan, beo, pun mostova i serpentina.
Pre dolaska Vasojevića, Andrijevica je bila zborno mesto hrišćana, sa lepom crkvom, grobljem i vekovnim dubovima.
Takva je ostala i posle dolaska Vasojevića ( oko 1700.) koji su u njoj podigli sudnicu, oko koje su nikli hanovi, i tako se, posetepeno, počela razvijati varošica. Još i danas ima više kafana nego kuća.
Stara, drvena, crkva spaljena je /1877.), a docnije su Vasojevići podigli kamenu crkvu na Knjaževcu, pred kojom su, prošle godine, sahranili svoga staroga vojvodu Lakića Vojvodića, generala u penziji.
Oko Andrijevice nalaze se malena sela, niz obalu Zlorečice, sve do ispod Komova. Tu je Božiće, gde su bili knezovi i popovi Katanići, zatim Bojovići, odakle – kako su mi pričali – vodi poreklo vojvoda Petar Bojović, neposredni potomak protopopa Luke Bojovića, savrmenika Karađorđeva.
Zatim se ređaju Đulići, gdje živeo Vuksan Leka i Šujo Šćepanov. Degovići, Cecuni, pa dalje, pod samim Komovima, Konjuhi, veliko selo, nekada svojina Kralja Dečanskog, koji je on poklonio zadužbiti Dečanima.
U Andrijevici sam upoznao jedno društvo iz Berana: direktora gimnazije, lekara i inženjera, i krenuo s njima, u noći punoj mesečine, u Berane. Naš Ford je leteo. Sela pored Lima nestajala su, sablasno; slušao sam šum divlje reke i tresku mostova. Prošli smo pored sela Prisoje, gde je, u prošlom veku, bio čuveni prota Gavro Novičić i njegov sin pop Zarija Protić; pored Slatine, gdse se priča o Vuku Rači; pored Zabrđa, gde je bio Zarija Bakić, otac Dimitra Bakića, dugogodišnjeg poslanika Crne Gore u Carigradu. Dalje Trešnjevo i Trepča i desno Marsenići, više kojih se nalazi Šekular vojvode Petra Šekularca, i Vinicka, odakle počinju Donji Vasojevići ili Ravni Has. Tu se nalazi lepa, malena varošica Berane i manastir Đurđevi Stubovi.
Rano, u zoru, obišao sam Berane.
To je mala, prijatna i simpatična varošic, sa 4.000 stanovnika, sa nekoliko škola, podignutih o narodnom trošku, sa velikom bolnicom koja se gradi svojevoljnim narodnim kulukom. Gradi se i nova zgrada za gimnaziju, sa dvadeset odelenja i dr. Narod je zadovoljan. Zemlja je plodna. Jedino što im treba to je put za Bijelo Polje i Uvac.
Berane se nalaze u jezerskoj kotlini, koja je sva neispitana. Pričali su mi da ima ostataka rimske kulture, tajanstvenih pećina i mnogo ruda: uglja, krede, bakra i gvožđa.
Na livadama, u vinogradima, drumovima, svuga sam nailazio na Crnogorsce u narodnoj nošnji. Svaki treći visok je dva metra. Sami Vasojevići kao priče znaju da pričaju istoriju svoga junačkog plemena. I sve to pričaju sa otmenim mirom i ležernošću . vremena su prošla, stare rane zaboravljene . samo kad pogledaju prema Čakoru, oči im se smrknu, same, hvataju se oružja:
– “Mnogo su nam jada zadali ovi Arnauti. Sad smo rešili da ih pokrstimo ili da ih satremo“.
Razume se da su to samo pretnje.
Kad sam, docnije, istom čoveku pričao, kako Arnautin nije smeo sa mnom niz Čakor, nego je poslao dete da mu dovede konja, nasmejao se grohotom:
– “Taj je mnogo kriv i mi smo ljudi, Božja ti vjera – nismo baš taki krvnici!“
I nisu, zaista. Dobri su ljudi i vole da pričaju. O svemu i o svačemu. A najviše o sebi, o Vasojevićima…“[1]

[1]Veliki jugoslovenski pisac Gustav Krklec, Vasojevići pod Čakorom, iz knjige Gorana Kikovića,“Srpski narod u Crnoj Gori kroz vjekove“, Berane, 2016.