Velički muk

Pred nama se nalazi knjiga svjedoka ali i svjedočeća knjiga. O vremenu u kome se moglo vjerovati u sve osim u ono u šta se jedino može vjerovati, o vremenu u kome se pamtilo ne ono što je bilo već ono što će izaći kao direktiva budućnosti, ali i vremenu u kome se lako i brzo zaboravljalo ono što nije moglo i smjelo se zaboraviti.  

Glavni narativ takve  istorije je da društvo po­štedi ”mučne” borbe sa istinom i prošlošću. I u tom smislu zaborav je postao najvažniji mehanizam izgradnje socijalnog i vremenskog horizonta novog društva u kome je muk postao jedino što je ostalo od prošlosti.  

Veliki muk o Velici je dio one praiskonske borbe u kojoj je istinskim svjedocima ostavljen prostor smrti i zaborava a lažnim svjedocima prostor i vrijeme života. Velika poslije sedamdeset godina je svjedočanstvo postradalih mučenika koji su poput svetog Ignjatija Antiohijskog vapijući govorili živima: ”Oprostite mi, braćo, nemojte me spriječiti da živim, nemojte željeti da umrem…”. Ako je živih i mrtvi žive. A živi postoje samo ako pamte, ako izgrade pamćenje koje stvara zajednicu, ako razviju kulturu sjećanja kao komemorativni identitet. I zato su svjedoci, ako su istinski i pravi, heroji otpora svakom zaboravu. Svjedoci su oni koji nas spasavaju svojim svjedočenjem od nestanka i tumora zaborava.

foto: balisti i vulnetari negdje na teritoriji Velike neposredno prije ili poslije pokolja

Jedan od takvih je i pisac ovog almanaha živih i mrtvih veličkih mučenika Branko M. Paunović. ”Sačuvaj i pamti” je prvi kanon zapovjesti, prema kojem se po tom izraelitskom imperativu, odnosio i on kao svjedok koji govori i svjedoči. A ne svjedoči se samo riječima već cijelim bićem jednoga čovjeka koji se našao pred užasnom tajnom zla u kojem su nestali ne samo živi već i mrtvi.

Sedamdeset godina je prošlo od kada su 28 jula 1944 poslednji put progovorili Velički mučenici, ali isto toliko vremena je prošlo od kada su trebali da nastave da govore u njihovo ime i za njih potomci, bratstvenici i plemenici. A nijesu, ili samo su rijetki a među njima i Branko M. Paunović, uspjeli da posvjedoče u ime onih koji su tog julskog dana dočekali hljebom i solju svoje ubioce i krvnike.  I u tom iščašenom vremenu su nestale cijele generacije onih koji su vidjeli i pamtili stradanje svojih najbližih tog ljetnjeg jutra 1944 godine.

Oslobođeni od svakog ljudskog, nacionalnog i vjerskog lika i imena, stradali su smješteni u istoriji, a tamo gdje nema sjećanja i pamćenja prošlosti nastanjuje se istorija. Prazna i hladna istorija ne stvara život već ga samo truje dok u njemu nestane svaki damar i skopost.

U jednom od mnogih potresnih svjedočenja preživjelih, Ljubomira Živaljevića, koje se našlo u ovoj knjizi, a kome su tog dana roditelji i bližnji pobijeni, čitam kao da prisustvujem: ”Uđoh u kuću. U lijevom uglu, pokraj šporeta gomila ugljenisanih kostiju. Naši nijesu ništa dirali dok ja ne dođem. Čak, ni parče nagorjele suknje i gumenog opanka moje pokojne majke. Da…To je moja Mama… ovo nekoliko tužnih, nagorjelih ostataka…plačem, ali mi se čini, sad kao starom čovjeku, da me je toga dana milovala majčina ruka i molila da ne plačem. Kao da mi je govorila: ”Ti si sad odrastao, ja ti više nijesam potrebna, brini o sebi i o ovima što su ostali”, I sada gledam te mučeničke kosti a duša mi iznova treperi a tuga srce osvaja”. Velika Velička majka. Majka. Nezaborav i rodnica svijeta. I ne bi nijedna Majka zaboravila ni suzu svog djeteta a kamoli ubojne rane svoje utrobe i da su kojim čudom preživjele veličke Majke julski zločin ne bi dale da se nevine žrtve njihovih poklanih ikad zaborave, da se njihovi grobovi dostojno ne obilježe, ne bi dale da se skaradni spomenici nad praznim rakama sa ideološkim obilježjima prave bez imena i pomena. Ne bi dale Majke, kao što i nijesu preživjele kćeri i sestre prestale da tužbalicama nariču rane neprebolne, kada su i lelekači i pamtiše zamukli i predali vremenu muku neispričanu, a vrijeme zaboravu.

foto: Ljubo Živaljević – svjedok pokolja u Velici

Ko zna danas za Veliku i za priču o julskom jutru 1944 u Velici, Gornjoj Ržanici i okolnim selima? Ko zna liše rodbine i Veličana i rijetkih u Crnoj Gori o zločinu koji se ne da ni zamisliti i kojem nema premca u Evropi po bestijalnosti zločina?

Gdje je Velika upisana u topografskim mapama zla Evrope, u silnim istoriografskim radovima poslijeratne publicistike, u esejističkim radovima, u školskim udžbenicima, u zbornicima i kongresima? Nigdje ili rijetko gdje. Tek pokoji redak u istorijskim odrednicama i rijetkim publikacijama pregaoca i rodu odanih stvaraoca. Kako se mogla Velička priča prećutati i zaboraviti, kad zaboravu nevine žrtve nijesu predale ni biljke i životinje.

Priča Dara Živaljević, za sestru svoju Poljku od 21 godine koja je tražeći spas poslije mučenja i silovanja skočila kroz prozor : tu gdje je ”Poljka pala i tu više trava nije rasla. Volovi su zaodili to mjesto. Tako dugo i dugo nije bilo trave, đe je poginula”. Kad mučenička krv padne na meku zemlju i ona se mežura i pamti, ne raste travka nego svoje uvojke obrne ka utrobi zemlje da napravi postelju tresetnu mrtvima.  

Ali preživjeli i živi ostavili su jedan stravičan i mučan prizor bez sjećanja svih ovih sedamdeset godina, koji je samo pojačao užas zločina i prekinuo još jednom život već mrtvih predaka.

Ako nije nijedna puška onoga dana opalila u odbranu onih koji su ostali da brane one koji su njih trebali braniti, zašto nije opuščanila kasnije nijedna savjest, da pruži otpor sjećanjem, da ne preda vremenu i zaboravu  imena i žrtve svojih bližnjih. Prošlost se mora oteti od kontaminacije vremena, njom se mora ovladati a to je moguće samo sjećanjem i pamćenjem, unošenjem i prenošenjem smisla jer samo tako se može izgraditi identitet jedne zajednice.

Sjećaj se umjesto Zaboravi je jedini oblik komemorativnog sjećanje koje kao anamnetički model ”stvara zajedništvo” u kojem je moguće uključiti ne samo sjećanje na mrtve već i same mrtve u tokove sadašnjosti. A to ne znači ništa drugo, a što i ova knjiga ”mudrog pisara” Branka M. Paunovića u svim opsežni uvidima naglašava, da je potrebno razviti ”kulturu pamćenja” sa svim mnemotehnika koje će uspostaviti nedostajući kontinuitet a time i identitet kako živih tako i mrtvih.

Zato nije dovoljno sakramentalno i liturgijsko pamćenje, koje je izgradilo hram sv. Kirika i Julite u Velici, nije dovoljna ni knjiga potrebni smo i mi. Mi koji ćemo biti vodiči u razumjevajućem tumačenju onih koji neće shvatiti šta je to što se desilo tako davno i zašto je to važno ne samo za današnjicu već za sutrašnjicu . Tako jedino možemo razumijeti i drugoga i njegove pogrome i žrtve, izaći iz paralaktične zatvorenosti i samodovoljnosti, stvoriti smislenu zajednicu u kojoj je misliti-na-drugog najviši imperativ postojanja.

foto: Obilježavanje 70 godina od Pokolja u Velici – hram sv. Kirika i Julite

A to nije pitanje pravde jer za nju je već kasno, svi zločinci i u ovoj knjizi navedeni poimenice i oni čija su imena nepoznata, već su minuli ovim svijetom ili su na putu bez povratka, već je pitanje naše odgovornosti u svijetu pred nama samima i nevino postradalima. A na to pitanje smo svi zajedno pozvani i prizvani da odgovorimo prvo Veličkim Majkama i njihovim darcima a onda i svojim savremenicima i potomcima.

Takav dug i odgovor je svojim precima i svome rodu ovom knjigom dao i velički uglednik Branko M. Paunović koji je sebe ugradio, ne samo ispisanim stranicama ove knjige neprebola koja se ne može ni čitati osim srcem ridajućim, već i svojim životom i životom svojih potomaka koji su satakani od brige za postradale i poklane nastanili sebe u kuću Života.

Ovaj moj preskromni zapis koji prinosim kao dar za uzdarje Veličkim Majkama i svim postradalima 28. Jula 1944 posvećujem mojoj pokojnoj Majci Mirjani Brajović rođenoj Gojković a čiji su preci izbjegli iz Velike u nekom od mnogih veličkih pogroma.

Autor: Protojerej stavrofor prof.dr Boris B. Brajović

Recenzija knjige Branka M. Paunovića, Velika. Velika po vjekovnoj patnji