Veličko podne

Piše: Milica Bakrač 

(Velika, 28. jul, 2021)

Pamtiš li, dušo, veličko podne?
Sunce je ljubilo vrtove rodne,
kad banuše hladne i gladne čete,
gazeći starce, majku i dijete…

Ne, nisu čuli ropce i krike,
niti su žalili, iz navike
krv mladih srca, niz grudi čile.
Padoše kose, nakovnji, vile!

Padoše glave, i oči plave…
Ne, nisu stigli nikom da jave,
da su nevini, pred pravdom Boga.
Ne zagrliše nikoga svoga.

Ostaše ruke umorne, prazne,
a krivci, ćutke, bez zrna kazne,
Ne daju sestri da svisne od bola,
za Velikom i Jaglikom iz Pivskih dola.

Čuješ li kako s dna hladnih jama
šapuću da ih zagrli tama,
jednog surovog i hladnog vijeka
hranjena sabljom zla, nečovjeka.

Zar ih je pravda zaboravila,
s namjerom da nam zapali krila?
Čuješ li, dušo, jav svojih duša,
Velika, podne, Gospod ih sluša.

Milica Bakrač