VELIKA

Piše: Emilo Labudović

Poznajem ćutanja sokaka tvojih
Njihovu gluvu samoću
Drhtim drhtanja tvoja
Gatam ti snoviđelice,
Rumenim zalaske i uranke
Čujem krik gavranova
Što se sred julskog spokoja
Gnijezde među usnule šljivike
Kroz urvine i aluge…
Čujem bilo tvoga sata
Što bez odmora
Danju i noću
Sriče nemušta slova
Okamenjene ti čitanke
Cjelivam ti naborano lice
I vješam obramnicu tuge
Na plotove ti i vrljike
Satrule davno
Milujem oblake
Što te čuvaju sjenom
I zaklanjaju vidike
Orem ti njive neorane
I opet žarim ugasle ugarke
Previjam krvave rane…
Veliko, velika tajno.

Znam zašto ćutiš
I skrivaš zaklanu dušu
U mrčave i neprolaze
Znam i šta tišti
Svele ti kukuruze
Znam od čega strepiš i šta slutiš
Kad jekne gora sa Čakora
I jezom sve zapali
Znam i da kroz najcrnju tmušu
Nazireš kako obilaze
Aveti smrti oko tvoga tora
Da slutiš i da znaš
Otkud to reže podmukle zvjeri
I glođu ti kosti neoglodane
Dok ti na odrano lice kapaju lažne suze
Onih što su te klali
Dobro mi je znano
Zašto u korov i u šaš
Ukrivaš puteljke i staze
Jer odasvud na tvoje pragove i grudobrane
Kidišu opet strvoderi i hrastoderi,
Veliko, velika rano!

Još dime tvoja zgarišta
Tvoji obori i štale
Ledene julske vatre
Još ližu tvoje sljeme.
A sjever sa Ćemena piri
Još gore kolijevke
Ponjave i djevojačka sprema
I smrad se smrti širi
Sa tvojih strništa i bunjišta
A još je onih koji bi da te pale
Da te sprže
Da ti se zatre
U odivi sjeme
Da ti leleci budu jedine popijevke
A pjesme – tužbalice
Da te nema.
Da te još jednom ponište
Ćutanjem i zaboravom
Da te sakrije laž
Da budeš manja od sebe
I svog imena
Da ti svi bregovi budu Kukavice
Da te zatrave travom
Zatruju izvorište
Izgore sjenike
Pogaze raž
Da ti rastave kamen od kamena
Izvale mednjike
Veliko, veliko vatrište!

Ti traješ
Gorda, u crnini
Ne daš se vjetru, crnim snjegovima,
Traješ kroz vrijeme
Ne sustaješ,
I znaš kud hodiš
Između rađanja i opijela
Puške i motike
Rascvetavaš bulke u poljima.
Zublja putokaza
U pomrčini
Pečat na tapiji roda
Svakog se jula
Rosom umivena
Uspraviš i rodiš
Iz zaborava
Krvi i pepela
Iz poraza
Iz nepogoda
Iz čemerike
Rasteš kao ljubav i sloboda
I držiš vrata širom otvorena
Za namjernike i zlonamjernike
Ne daš da ti naše glave poniknute
Saviju barjake
Pogaze svetinje
Tajiš svoju tajnu
I svoga krvnika
Grliš oproštajem
Vijencem lovora
Iskreno, nevino.
Ne daš da ti na krvave skute
Padne njegov cjelov guje prisojkinje
Da porane zime, zakasne proljeća…
Bolom se ponosiš
Grka kleko, opora kupino
Dok vijenac suza i bola kolajnu
Mučeničkim obasjanu sjajem
Veću i od visa Visitora
Na grudima od kamena nosiš
Jer ti si Velika,
I od sebe veća.
Veliko, velika istino!

Ti čeda svoja umorena
Humke njihove
Bez znaka i spomenika
Skrivaš u svoja dola
Među dubrave
U busenje odoljena
U zrela žita
Mrtvaje i žive vode
U šeboje
U zabrane
I svakog jula
Kao onda Sveta Julita
Usred svoga neprebola
Zavapiš: hvala ti, o, Gospode,
Što nas činiš žrtvama
U Tvoju slavu i ime Tvoje!
Prkos cvijetom vidaš rane
I svoju tugu
Umotaš u dugu
Kudeljno povjesmo
U plahe julske kiše
Jutarnju rosu na otkosu
I vazneseš se Nebu
Da moliš za nas posustale
Što ti još ime dosegli nijesmo
Veliko, veliki prkosu!