Velikomučenica ćirilica

Autor: Dragan R. Mlađenović

Prvi zakon za zabranu i ukidanje ćirilice donela je austrijska carica Marija Terezija (vladala od 1740–80). Tada je bečki dvor izdao naredbu da se u srpskim školama uvede isključivo latinica. Carica Marija Terezija je ubrzo morala da povuče tu uredbu, jer se tome odlučno suprotstavila Srpska Pravoslavna Crkva i srpski narod. U 19. veku i austrougarski car Franc Jozef (1830–1916, vladao od 1848–1916) je doneo uredbu o zabrani ćirilice, ali ju je i on povukao zbog žestokih protesta Srba.
(„Od Marije Terezije do današnjih dana”, „Glas javnosti”, 03. 01. 2012)

Hrvatski sabor je 13. listopada/oktobra 1914. godine doneo odluku o zabrani ćirilice u Hrvatskoj i Slavoniji. U nastavku ovog pohoda 11. novembra 1915. godine i Bosansko-hercegovački sabor doneo je odluku o zabrani ćirilice u Bosni i Hercegovini. Tom prilikom je Stjepan Sarkotić, guverner Bosne i Hercegovine, u Saboru rekao da „Srbi u BiH sa svojim ćiriličnim pismom predstavljaju neprijateljsko telo Istoka u borbenoj zoni Zapada”.
Prvo što su austro–ugarske vlasti uradile kada su 1915. okupirale Kraljevinu Srbiju – zabranile su ćirilicu. Osim pravoslavne veronauke, srpska deca su u školama sve predmete učila latinicom.

Tek je oslobođenje 1918. ćirilicu vratilo Srbima. Nesrećno jugoslovenstvo je zatim otužnom pričom o bratstvu i jedinstvu i „troimenom SHS narodu“ „dobrovoljno“ nametalo hrvatsku gajicu kao pismo „civilizovanog“ Zapada.

Progon ćirilice u NDH

Najsuroviji i najradikalniji progon srpska ćirilica je doživela u tzv. Neovisnoj Državi Hrvatskoj koja je ustanovljena 10. travnja/aprila 1941. Već posle petnaest dana (25. travnja) doneta je zakonska odredba o zabrani ćirilice koju je potpisao lično poglavnik Ante Pavelić. Njen član prvi je bio kratak: „Na području Nezavisne Države Hrvatske zabranjuje se upotreba ćirilice“.

Ministar unutrašnjih poslova NDH, Andrija Artuković potpisao je „Provedbenu naredbu“, u kojoj je stajalo: „Zabranjena je svaka upotreba ćirilice na cijelom području Nezavisne Države Hrvatske. To se naročito odnosi na cijelo poslovanje državnih i samoupravnih tijela, na urede javnog poretka, na trgovačke i njima slične knjige i dopisivanje i sve javne natpise. Prema tome naređujem: da se na cijelom području Nezavisne Države Hrvatske odmah obustavi svaka upotreba ćirilice u javnom i privatnom životu. Svako štampanje ma kakvih knjiga ćirilicom je zabranjeno. Svi javni napisi pisani ćirilicom imaju se neodvlačno, a najkasnije u roku od tri dana skinuti“.

Dakle, pre nego što su počeli da kolju pravoslavne Srbe, ustaše su zaklale ćirilicu.

Velika i trajna Pavelićeva pobeda

Pismo je osnovno obeležje jezika. Bez srpskog jezika i našeg ćiriličnog pisma mi prestajemo da budemo Srbi. I to Hrvati odlično znaju i zato napadom na ćirilicu završavaju svoj genocidni poduhvat uništenja srpskog naroda.

I svako ko danas odbija da piše ćirilicom je saučesnik u tom hrvatskom genocidnom poduhvatu i prećutno prihvata poglavnikovu Uredbu.
Nametanje latinice Srbima uspelo je do danas 90 odsto tek onda kada su komunističke vlasti posle 1954. godine uspele da „ubede” Srbe da se postepeno zameni ćirilica latinicom, jer je to pitanje važno za „bratstvo–jedinstvo” s Hrvatima. Politički primorani, a slabi na „bratstvo-jedinstvo” s Hrvatima, srpske vlasti i lingvisti su udruženim snagama uspeli da zvanično formalno po Novosadskom dogovoru (1954) „ravnopravnu latinicu i ćirilicu” dovedu do današnjeg stanja i u Srbiji u kome je 90 prema 10 odsto za hrvatsku gajicu.

Na ovogodišnjem uglednom NIN-ovom književnom konkursku za najbolji roman godine, od petnaest romana koji su ušli u najuži izbor – ČETRNAEST KNJIGA JE BILO TISKANO HRVATSKOM GAJICOM!!!

Dakle, od petnaest, po mišljenju kritičara, najboljih knjiga sa ovogodišnjeg Ninovog konkursa SAMO JE JEDNA – I TO NA INSISTIRANJE AUTORA DALIBORA ŠKORIĆA – ŠTAMPANA SRPSKOM ĆIRILICOM. Reč je o njegovoj knjizi „Krov na dve vode“.

Ono što ovih četrnaest latiničnih nesrećnika ne znaju, jeste sudbina njihovih knjiga koje će u svetski katalog u Njujorku biti automatski svrstane i upisane kao hrvatska književnost. I tako su, dakle, poglavnik i njegova tisućljetna kultura ostvarili – VELIKU I TRAJNU POBEDU!

Ostaje da se zapitamo da li dnevne novine, časopisi i razne druge publikacije koje izlaze na gajici tj. hrvatskoj latinici, u Srbiji mogu da zastupaju stvarno vitalne interese ove države i naroda, ako jedan od prvih i osnovnih nisu prepoznali. Takođe se možemo zapitati i da li izdavači (tačnije – izdajice) koji ne štampaju knjige pismom svog naroda, doprinose razvoju ili razgradnji njegove kulture. (Dalibor Škorić, „Srpski izdavači, srpsko pismo i evropska kultura“, STANJE STVARI, 13. februar 2024)

Sudeći po nametanju svojih kulturnih obrazaca, izgleda da su neprijatelji svega srpskog i pravoslavnog na ovom polju ipak ostvarili prevagu i, priznajmo pošteno, dobili ratove u 20. veku. Mučenička srpska ćirilica je pala kao prva žrtva kulturnog genocida. Naš je najpreči zadatak, dakle, da je spasemo i sačuvamo, bar kod kuće. I da poštujemo 10. član Ustava Republike Srbije iz 2006. koji jasno kaže:

„U Republici Srbiji u službenoj upotrebi su srpski jezik i ćiriličko pismo. Službena upotreba drugih jezika i pisama uređuje se zakonom, na osnovu Ustava“.

Nauka i kultura