Velikosrpska autokefalnost i neznaveni, antipravoslavni vrhovnik
1 min read
Šef režima, koji je davno otišao iz prostora realnosti, zakona i Ustava Crne Gore, duže vrijeme se bavi pitanjem Pravoslavne crkve u Crnoj Gori a da o Crkvi, religiji i istoriji Crkve, pa i države kojom upravlja skoro ništa ne zna.
Sve što zna iz te oblasti naučio je iz sklepanih i nakalemljenih brošura, koje su mu ‘kroz vazduh bacili’ ošašavljeni dvorski ideolozi, pa on ta skromna i ništavna znanja megafonom, kroz medije, gromko saoštava javnosti.
Te monologe, u vidu halucinogenih govora i ostrašćenih intervjua sa namještenim pitanjima, šef režima koristi da bi izbjegao dijalog i polemiku s bilo kim ko iole poznaje tu tematiku.
Teze šefa režima imaju manu – apsolutnu netačnost!
Jedna od teza koju šef režima provlači kroz svoje nadobudne šovinističke opservacije, ispunjene bijesom i ostrašćenošću bez logičke podosnove, je da je “Crnogorska pravoslavna crkva ukinuta 1920. godine”.
Ta teza “pati” samo od jednog problema, apsolutno je netačna i javlja se kao posljedica njegovog hroničnog neznanja iz oblasti istorije Crne Gore.
Nju stalno čujemo i od dvorskih propagandista, šerpasa laži crkvene pseudoistorije, poput Darka Šukovića, Novaka Adžića, Vladimira Jovanovića i sličnih njima.
Svi oni se u svojim iskrivljenim projekcijama realnosti opiru na Ustav Knjaževine Crne Gore, usvojen 19. decembra 1905. godine, gdje u članu 40. piše: „Državna vjera u Crnoj Gori je istočno-pravoslavna. Crnogorska crkva je autokefalna”, dodajući tim tezama traktate o “tomosu” koji u ovoj priči apsolutno ne igra nikakvu ulogu.
Dakako, za bića nižeg nivoa intelekta i napaljeni talog društva dvorski propagandisti su plasirali pojednostavljenu banalnost u vidu pitanja: Ako je CPC u Knjaževini Crnoj Gori bila srpska, što se nije zvala SPC?
Prije svega, pravi naziv crkve u Crnoj Gori je tada bio Pravoslavna mitropolija crnogorska (PMC) .
Ona nije u svom nazivu imala prefiks ‘srpska’, baš kao što taj prefiks u svom nazivu nisu imale ostale dvije Crkve koje su pred ujedinjenjem 1920. imale nazive: Karlovačka patrijaršija i Beogradska mitropolija.
Samim tim, po njihovom izvitoperenom poimanju stvari, ispada da ni jedna od tri autonomne Crkve koje su se ujedinile 1920. nije bila srpska, jer u svom nazivu nisu imali srpski nacionalni predznak!?
Opet, svima je jasno da su te tri Crkve bile srpske, jer su narod, vjernici, sveštenici i episkopi tih Crkvi sebe smatrali Srbima.
Što se tiče knjaževine, odnosno Kraljevine Crne Gore, ne samo da je Pravoslavna mitropolija crnogorska bila vjerska organizacija pravoslavnih Srba u Crnoj Gori, već su i ostale dvije vjerske organizacije u Crnoj Gori-islamska i rimokatolička bile organizacije čiji su vjernici bili Srbi, što ćemo lako pokazati u nastavku teksta.
Obnavljanje velikosrpske autokefalnosti?
Da bi slika nacionalne ili etničke suštine PMC tog vremena bila jasnija, osvrnućemo se samo na usvajanje “Zakona o uređenju svešteničkog stanja” iz 1909. godine, što se dogodilo nešto više od tri godine poslije ozvaničenja fakta ‘autokefalne Crnogorske crkve’ u Ustavu 1905. godine.
Jovan Simonov Plamenac, budući politički vođa Božićne pobune, u Knjaževini Crnoj Gori je bio ministar prosvjete i crkvenih djela i to od 1907. do 1909. godine.
Kao predlagač “Zakona o uređenju svešteničkog stanja”, Plamenac je 5. 01. 1909. godine održao govor u Narodnoj skupštini Knjaževine Crne Gore, gdje je rekao sljedeće:
„Dakle, gospodo narodni poslanici, kao što sam napomenuo, Hrišćanstvo se javlja čovječanstvu kao nosilac morala i kulture, a u srpskom narodu se pak javlja vidom Pravoslavlja kao nosilac i zaštitnik državne i nacionalne srpske ideje.
I doista nijedna Crkva nije zadužila ni jedan narod toliko, koliko je Srpska Crkva i srpsko sveštenstvo zadužilo srpski narod, na čemu treba mu vječito budemo blagodarni (Glasovi: Tako je!).
Gospodo poslanici, uzimajući za obzir šta je sve Srpska Crkva i njeno sveštenstvo učinilo do danas za opstanak i razvitak našeg naroda; uzimajući u obzir kakva sudbina čeka još srpski narod, pa prema tome razumije se kakav još zadatak i dalji rad čeka naše sveštenstvo- ja sam, gospodo narodni poslanici, više nego ubijeđen da će Narodno poslanstvo ovaj Zakon o sveštenstvu u načelu prihvatiti.“ (2)
Stav Jovana Plamenca da je Pravoslavna mitropolija crnogorska ‘naša Srpska Crkva’ je jasan, baš kao priznanje njenih zasluga gdje se jasno kaže: “Nijedna Crkva nije zadužila ni jedan narod toliko, koliko je Srpska Crkva i srpsko sveštenstvo zadužilo srpski narod”.
A šef režima, u intervjuu Teleskopiji, autorke Tamare Nikčević, kaže: “Srpska Crkva je sve učinila da ova država nestane”?! (3)
Možete zamisliti, o kakvom beskonačnom neznanju se radi da se iz njega projavljuje takva neljudskost i retorička demonstracija ludila?!
Opet, nameće se pitanje gdje u jasni govor Plamenca smjestiti antisrpski i nesrpski smisao “autokefalnosti” oko kojeg “se ubi” na Anteni-M, objašnjavajući joj iskrivljeni smisao, opskurni Vladimir Jovanović, tzv. analitičar tog portala?
O toj autokefalnosti, u emisiji Teleskopija, šef režima je rekao sljedeće: “Neupitne su istorijske činjenice, …, neupitno je da u tom periodu postoji autokefalna Pravoslavna crkva u Crnoj Gori, kako se god ona zvala,…, posebno je neupitno od 1766. godine kada nestaje Pećka patrijaršija,…, nakon toga imamo 1851. katalog RPC u kojem se navodi CPC kao autokefalna i imate Sintagmu Vaseljenske partijaršije 1855. godine u kojem na devetom mjestu, u redu autokefalnih pravoslavnih Crkava, imate CPC.” (3)
Šta sada da čini sa ovim svojim ostrašćenim intervjuom neznaveni šef režima u kojem, pored navedenog, spominje i “ukidanje CPC 1920. godine” kada je jasno da je autokefalna ili autonomna Pravoslavna mitropolija crnogorska, nazovi je kako hoćeš, bila neupitno srpska?
Takvom su je stvarali i baš takvu željeli knjaz Nikola i vjerni narod.
Šta da radi jadni i čemerni šef režima koji predočava “fakte”, ali ih smiješta u neispravne kontekste, trudeći se da u istoriji vidi ono što bi želio da je tada bilo ?
Srpska suština Knjaževine Crne Gore lako objašnjiva
Jasno je da ateističkom šefu režima smeta prefiks “srpska” u nazivu SPC, a smeta li mu, zbilja, srpska suština Crne Gore u vremenu Petrovića, pa i poslije Petrovića sve do 1945. godine, ili kako?
Naravno da o svemu tome on pojma nema, baš kao što je jasno da je između njegove puste demagogije i objektivne realnosti toga i sadašnjeg vremena pukla provalija!
A kakva je bila srpska suština i državna ideologija Knjaževine Crne Gore, u svom ogledu ‘Srpstvo u Crnoj Gori’ dr Živko Andrijašević objasnio je na prost način:
”Poslije 1878. godine, kada su crnogorski podanici postali i inovjerci, stav crnogorske vlasti da u Crnoj Gori žive samo Srbi, tj. da su svi njeni državljani srpskog etničkog porijekla, odnosio se i na njih.
Zvanični stav tada je bio da u Crnoj Gori žive samo Srbi pravoslavne, muhamedanske i rimokatoličke vjeroispovijesti. To svjedoči da vjeroispovijest nije smatrana za element nacionalne identifikacije. Muslimani i katolici su, jednostavno, bili Srbi koji su u određenom periodu primili ovu ili onu vjeru.” (1)
Osim navedenog, zaista je interesantno da su se i Albanci katolici u državi kralja Nikole takođe tretirali Srbima, što je malo kome poznato.
Naime, istoričar dr Živko Andrijašević u svom tekstu nastavlja priču ovako: “No, i za Albance-katolike koji nijesu govorili srpskim jezikom, kaže se da su dio srpskog naroda.
Oni su, naime, Srbi koji su živjeli u albanskom etničkom okruženju, pa im je to okruženje nametnulo albanski jezik. U zvaničnoj se štampi tvrdilo da su ovi Arbanasi, tj. Srbi-rimokatolici koji govore albanskim jezikom, jednostavno, silom istorijskih neprilika zaboravili srpski jezik.” (4)
Da to nije bila projekcija bez otklika među Albancima, Andrijašević navodi primjer: “Jedan Zatrijepčanin, inače Albanac-rimokatolik, kaže da su se on i njegovi zemljaci, iako “pravi Srbi po narodnosti”, pretopili u Arbanase, pa su sada rimokatolici.
“Ja sam Srbin, ali mi je rođeni jezik arbanaški… Svi smo Srbi rimokatoličke vjere, a ima nas oko 1000 duša, od kojih 100 znaju čitati i pisati srpski, blagodareći Njegovom Visočanstvu Gospodaru, koji nam je školu dao”, objašnjava ovaj Zatrijepčanin osobenosti svog nacionalnog identiteta.” (4)
Zbilja, gdje sebe u ovoj istorijskoj priči vidi aktuelni šef režima koji mjesecima pomamno skače kroz Crnu Goru urlajući i pjeneći, ili se otužno žali cvileći po regionu, kako neko želi “posrbiti Crnogorce”?
Zaista je nevjerovatno da se na mjestu predsjednika Crne Gore nalazi lik koji ne razumije da je nacionalno izjašnjavanje danas slobodna kategorija, lična i intimna stvar ljudi, čak Ustavom Crne Gore zajemčena.
Tom izjašnjavanju i opredjeljenju ne smeta fakt da su u knjaževini, odnosno Kraljevini Crnoj Gori svi njeni građani bili ‘pravi Srbi’, osim Albanaca muslimanske vjeroispovijesti.
Crnogorac je bio nadnacionalni pojam, kruna pravoslavnih Srba
Ne razumijevajući očiglednost, šef režima primitivno i ostrvljeno optužuje Mitropolita Amfilohija kako on “želi ukinuti crnogorsku naciju” jer tvrdi da je ona “teoretska konstukcija komunista poslije 1945. godine.
Šef režima očigledno brka vremena, prostore i pojmove i uopšte ne zna fakt da je odrednica ‘Crnogorac’ u vremenu Petrovića pa sve do 1945. godine bila nadnacionalna a ne nacionalna kategorija.
Samim tim, njegovo optuživanje Mitropolita da “ne priznaje crnogorsku naciju do 1945.”, kada je ‘Crnogorac’ bila nadnacionalna odrednica, predstavlja takvu demonstraciju neznavenosti ili totalnog neznanja šefa režima da je to zapanjujuće.
Ako mu to nije jasno, ogled dr Živka Andrijaševića će mu to preciznije protumačiti.
I tako, u svom ogledu dr Andrijašević kaže sljedeće: “Naime, u pojedinim slučajevima odrednica “Crnogorac” upotrebljavala se samo za pravoslavne stanovnike Crne Gore, dok su crnogorski inovjerci nazivani “Srbi muhamedanci” ili “Srbi rimokatolici”, a vrlo rijetko “Crnogorci muhamedanci” ili “Crnogorci rimokatolici”. (1)
Dakle, odrednica Crnogorac je bila nadnacionalni pojam isključivo vezan za pravoslavni narod Crne Gore, kao oreol ili kruna njegove borbe za slobodu.
Pojam Crnogorac je bio, slikovito rečeno, kolektivni orden za hrabrost, čojstvo i junaštvo pravoslavnom narodu Crne Gore, koji je seba nazivao ‘čistim i pravim Srbima’.
To je bila blistava Obilića medalja, časno zaslužena, naroda Crne Gore koji je govorio srpskim jezikom i išao u Srpsku crkvu.
Odrednica Crnogorac se koristila i da označi državljane Crne Gore, a dr Andrijašević to ovako objašnjava: “Isto tako, bilo je slučajeva kada se odrednica “Crnogorac” upotrebljavala da označi sve državljane Crne Gore. Kada se, recimo, kaže da su svi Crnogorci Srbi, onda je to značilo da su svi stanovnici Crne Gore Srbi, a ne da su samo crnogorski pravoslavci Srbi.” (1)
Manipulacije propagandista medijske strkotine Trećeg Rajha
Ta priča o crnogorskim pasošima je, znamo, bila predmet manipulacije dvorskih ideologa koji su pasoš predstavljali kao navodni znak nacionalnosti građanina Crne Gore, a ne goli fakt državljanstva.
I to nije bila jedina manipulacija dvorskih ideoloških luda, pa ćemo se osvrnuti na još nekoliko upečatljivih primjera.
Recimo, ne samo kod režimskih propagandista poput Darka Šukovića na RTCG i Slavka Mandića na A1TV, već i mnogih drugih zaludnika, naslušali smo se teze kako je ‘srpska vjera’ pogrešno tumačena kod Crnogoraca kao srpska nacionalnost.
Na njihovu žalost, i ta tema je imala mjesto u ogledu dr Andrijaševića, gdje je vrlo lijepo obrađena, pa se navodi ovo:
“Učenicima je napominjano da ne smiju za iskazivanje svoje vjerske pripadnosti koristiti nacionalnu odrednicu, jer je primijećeno da neki roditelji pogrešno uče đecu, govoreći im da su oni po vjeri Srbi.
Nacionalno ime “Srbin” ne može biti vjerska odrednica, jer ima Srba pripadnika sve tri konfesije”(5), poslije čega se u tekstu slala poruka zajedništva svim Srbima Crne Gore na ovaj način:
“U Crnoj Gori Srbin može biti pravoslavne, ali i islamske ili rimokatoličke vjeroispovijesti. Svi crnogorski đaci trebalo bi da se drže načela “ljubi bližnjeg svog”, jer su i pravoslavci i nepravoslavci dio jednog naroda.” (5)
Opet, prije par dana smo imali priliku da na Javnom servisu RTCG, koji predstavlja medijsku strkotinu davno preminulog Trećeg Rajha, gledamo emisiju opskurnog Darka Šukovića kojem je gost bio dr Momčilo Vuksanović.
Šuković je u emisiji negirao da je ikad postojao popis stanovištva na nacionalnoj osnovi u Knjaževini Crnoj Gori, što je tačno, ali je izvukao defektnu tezu da se ne zna koje je nacionalnosti tada bio narod u Crnoj Gori, već da se to saznalo na popisu tek 1948. godine !?
Andrijašević u svom ogledu dotiče i tu temu, pa kaže ovo: “U skladu sa opšteprihvaćenim stavom da u Crnoj Gori žive samo Srbi koji pripadaju trima vjeroispovijestima, u zvaničnim popisnim knjigama Ministarstva unutrašnjih djela Knjaževine Crne Gore ne postoji rubrika za nacionalnost, već pored rubrike za lične podatke i imovinsko stanje, postoje samo rubrike za vjeroispovijest (pravoslavna, muhamedanska, rimokatolička) i za državljanstvo.” (1)
Dakle, zaista nije bilo nacionalog popisa naroda u Knjaževini Crnoj Gori, zato što se njihova nacionalnost znala i bila je srpska, a Šukovićev izvod i zaključak pokazuju da on ne vlada materijom koju iznosi u studiju.
Konflikt oko ustrojstva države a ne Srpske crkve
Isto stanje, apsolutno neosporne srpske nacionalne svijesti u Crnoj Gori, se produžilo i poslije detronizacije crnogorskog kralja Nikole Prvog Petrovića.
Zato se i desilo da te 1920. godine, dok je trajao oružani konflikt bjelaša i zelenaša, nije bilo toga komite i zelenaša koji je javno rekao da je protiv objedinjenja tri autonomne Crkve srpskih naroda sa raznih prostora Balkana u jednu Crkvu.
Spor u Crnoj Gori je bio samo oko načina državnog ustrojstva, klasični sukob dvije srpske dinastije, od kojih je srpskija i velikosrpskija bila dinastija Petrovića koja je, nažalost, izgubila pozicije u tom nadgornjavanju.
Naime, s jedne strane su tada, za uslovno ujedinjenje sa Srbijom, bili zelenaši- pristalice kralja Nikole, koji su pokrenuli Božićnu pobunu i organizovali komitski pokret u periodu 1918./1929. godine.
Sa druge strane su, za bezuslovno ujedinjenje, bili bjelaši, pristalice dinastije Karađorđevića ali i crnogorski socijalisti, docnije komunisti, koji su skupa organizovali Podgoričku skupštinu i zajedno bili u kontrakomitima.
Taj konflikt, koji se desio u domenu ustrojstva države, nije proizveo razlike kada je u pitanju objedinjenje Crkve.
Protiv objedinjenja Crkve nije bio Jovan Simonov Plamenac, politički vođa Božićne pobune, niti svima poznati Krsto Zrnov Popović.
Potiv ujedinjenja tri Crkve u Srpsku pravoslavnu crkvu nije bio ni najekstremniji crnogorski političar toga vremena, crnogorski federalista Sekula Drljević.
A kako bi mogli biti protiv, kada su svi oni bili Srbi? Pokojni crnogorski akademik dr Dimitrije Dimo Vujović je navodio da su crnogorski federalisti sebe smatrali ‘čistim i pravim Srbima’.
Pubicista Novak Adžić u jednom svom tekstu rekao da je ekstremni Sekula Drljević bio Srbin do 4. jula 1937 godine (6), što znači čak 17. godina poslije objedinjenja SPC, pa je potpuno jasno što nema jednog jedinog njegovog govora ili citata koji bi bio protiv objedinjenja Crkvi.
Teza i priča kako je “Crnogorska pravoslavna crkva ukinuta 1920. godine” se čula devedesetih godina prošlog vijeka od ljudi koji pojma nemaju o Crkvi, koji su učili istoriju na falsifikatima Šerba Rastodera ili su napaljeni nekim svojim nadrealnim projekcijama prošlosti!
Dakle, fakt toga vremena je vrlo prost, svi komiti i antikomiti, bjelaši i zelenaši, kao i crnogorski federalisti koji su potom došli, su sebe smatrali Srbima, i to elitnim Srbima.
Nadnacionalno su se osjećali Crnogorcima a u ideološkom smislu se, bez greške, mogu opravdano tretirati velikosrbima raznih političkih opcija!
A danas, antimudri i neznaveni šef režima šalje poruke o navodnom ‘ukidanju CPC 1920.’ sa takvom poganom retorikom da bi se od nje zgadilo i Sekuli Drljeviću iz perioda do 1937. godine, pa i poslije te godine jer je Srbin bio sve dok se nije obreo u NDH, gdje su mu franjevci ‘mozak operisali’.
Kralj Nikola: Pećkog Patrijarha na čelo “cjelokupne srpske pravoslavne crkve”
Interesantno je da kralj Nikola i poslije detronizacije nije nikad spomenuo da je ukinuta autokefalnost Crnogorske crkve.
Njemu i njegovim pristalicama nikad nije palo na pamet da Srpsku pravoslavnu crkvu skaredno nazovu “okupatorskom”, kako to danas radi šef režima i njegovo ideološko okruženje.
Dakako, u tim projekcijama šef režima i njegovi ideloški i medijski satrapi su željeli stvoriti iluziju kako bi Pravoslavna mitropolije crnogorska opet bila “samostalna i autokefalna” da se kralj Nikola vratio na tron.
I to je, na njihovu žalost, opet netačno, jer je kralj Nikola u jednom pismu iz Neje kod Pariza, ili tekstu, vrlo precizno rekao šta će biti ako mu se vrati država.
Radi se o tekstu Glasa Crnogorca, broj 88, 24. 09. / 7. 10. 1920. godine, u cjelosti se u nalazi u referencama(7), što će biti predmet detaljnije analize neki sljedeći put.
Ključno iz tog teksta je sljedeće, gdje kralj Nikola kaže: “Prema istoriskom pravu naše crkve jedino mitropolitu pećskom pripada pravo da bude patrijarh cjelokupne srpske pravoslavne crkve…
Čim se Crna Gora vaspostavi, mitropolit pećski ima biti proglašen sa svima njegovim istoriskim pravima za patrijarha cjelokupne srpske pravoslavne crkve. Toga se prava Crna Gora kao vječno slobodna srpska država i kao osloboditeljka Peći neće smjeti nikada odreći.” (7)
Dakle, ukoliko bi povratio svoju državu, Kraljevinu Crnu Goru u granicama 1914. godine, namjera kralja Nikole je bila da postavi pećkog Patrijarha na tron Crkve, koji će biti patrijarh svim Srbima.
Znači, objedinjenje SPC je bilo neupitno i to sa svih strana i od svih aktera istorije!
Ono je bilo odraz misli i želja svih bjelaša, zelenaša i kralja Nikole koji je 1920. tražio njeno objedinjenje kroz pećskog Patrijarha kao poglavara “cjelokupne Srpske pravoslavne crkve”.
Iz svega navedenog možemo zaključiti da je Srpska pravoslavna crkva neporecivi dio moćne tradicije Crne Gore, dakako i bezuslovno sa svojim srpskim imenom.
Prefiks ‘srpska’ je ne samo primjeren njenom nazivu već predstavlja fundamentalnu, pa i metafizičku kategoriju koju je u sebi kroz svijetlu istoriju nosila Pravoslavna mitropolija crnogorska.
Pravoslavni narod Crne Gore ponovo izlazi na veličanstvene molebne i litije da pošalje još jedan signal režimu da je prošlo vrijeme laži i manipulacija, te da se neće dozvoliti projektovana razura Crkve.
Na tim Krsnim hodovima pravoslavni narod se ponovo okreće sebi opijajući se duhom pravoslavlja i sabornosti, šaljući svima vrlo jasnu poruku: “Naša sloga biće poraz vragu”!
Reference:
1. (“Srpstvo u Crnoj Gori”, dr Živko Andrijašević, “Vladavina knjaza/kralja Nikole (1860-1918)”, 07.03.2011., portal Biblioteka Montenegrina, poglavlje “Državna ideologija je isticala da su Crnogorci “zadužili Srpstvo”, Citat: ”Poslije 1878. godine, kada su crnogorski podanici postali i inovjerci, stav crnogorske vlasti da u Crnoj Gori žive samo Srbi, tj. da su svi njeni državljani srpskog etničkog porijekla, odnosio se i na njih. Zvanični stav tada je bio da u Crnoj Gori žive samo Srbi pravoslavne, muhamedanske i rimokatoličke vjeroispovijesti. To svjedoči da vjeroispovijest nije smatrana za element nacionalne identifikacije. Muslimani i katolici su, jednostavno, bili Srbi koji su u određenom periodu primili ovu ili onu vjeru. Primanjem vjere oni, naravno, nijesu prestali biti dio etničkog korpusa kojemu su kao pravoslavci pripadali, već su samo izgubili konfesionalnu osobenost koju su prije toga imali. U skladu sa opšteprihvaćenim stavom da u Crnoj Gori žive samo Srbi koji pripadaju trima vjeroispovijestima, u zvaničnim popisnim knjigama Ministarstva unutrašnjih djela Knjaževine Crne Gore ne postoji rubrika za nacionalnost, već pored rubrike za lične podatke i imovinsko stanje, postoje samo rubrike za vjeroispovijest (pravoslavna, muhamedanska, rimokatolička) i za državljanstvo… Pored ovakvih nedorečenosti ili kontradiktornosti kada je riječ o nacionalnom određenju jednog dijela crnogorskih podanika, postoji u ovom vremenu i terminološka alternacija kada je u pitanju odrednica “Crnogorac”. Naime, u pojedinim slučajevima odrednica “Crnogorac” upotrebljavala se samo za pravoslavne stanovnike Crne Gore, dok su crnogorski inovjerci nazivani “Srbi muhamedanci” ili “Srbi rimokatolici”, a vrlo rijetko “Crnogorci muhamedanci” ili “Crnogorci rimokatolici”. Isto tako, bilo je slučajeva kada se odrednica “Crnogorac” upotrebljavala da označi sve državljane Crne Gore. Kada se, recimo, kaže da su svi Crnogorci Srbi, onda je to značilo da su svi stanovnici Crne Gore Srbi, a ne da su samo crnogorski pravoslavci Srbi.”)
2. (Mr. Aleksandar Stamatović, Kratka istorija Mitropolije Crnogorsko-primorske (1219-1999), glava Četvrta, portal Projekat Rastko- Cetinje)
3. (RTCG, Teleskopija, autorka Tamara Nikčević, gost predsjednik Crne Gore Milo Đukanović, 05.02. 2020., 55. min. 19. sek.)
4. (“Srpstvo u Crnoj Gori”, dr Živko Andrijašević, “Vladavina knjaza/kralja Nikole (1860-1918)”, 07.03.2011., portal Biblioteka Montenegrina, poglavlje “Za Ivana Crnojevića se pisalo da je bio “Srbin čiste krvi”, Citat: “Isto kao i muslimani, i crnogorski rimokatolici su od strane crnogorske vlasti smatrani za nepravoslavni dio srpskog naroda koji živi u Crnoj Gori. Jednom prilikom se, recimo za đake katoličke vjeroispovijesti kaže da su oni “mladi srpčići”, a za crnogorske rimokatolike da su oni sa Crnogorcima “braća po krvi”. I barski rimokatolik Frano Ćetković javno zahvaljuje nadbiskupu Milinoviću, porijeklom Dalmatincu, što je crkvu u kojoj će biti sahranjen podigao u “našem srpskom Baru”. Ovakvo nacionalno određenje crnogorskih rimokatolika izvedeno je bilo na osnovu toga što oni govore srpskim jezikom. No, i za Albance-katolike koji nijesu govorili srpskim jezikom, kaže se da su dio srpskog naroda. Oni su, naime, Srbi koji su živjeli u albanskom etničkom okruženju, pa im je to okruženje nametnulo albanski jezik. U zvaničnoj se štampi tvrdilo da su ovi Arbanasi, tj. Srbi-rimokatolici koji govore albanskim jezikom, jednostavno, silom istorijskih neprilika zaboravili srpski jezik. Jedan Zatrijepčanin, inače Albanac-rimokatolik, kaže da su se on i njegovi zemljaci, iako “pravi Srbi po narodnosti”, pretopili u Arbanase, pa su sada rimokatolici. “Ja sam Srbin, ali mi je rođeni jezik arbanaški… Svi smo Srbi rimokatoličke vjere, a ima nas oko 1000 duša, od kojih 100 znaju čitati i pisati srpski, blagodareći Njegovom Visočanstvu Gospodaru, koji nam je školu dao”, objašnjava ovaj Zatrijepčanin osobenosti svog nacionalnog identiteta.”)
5. (“Srpstvo u Crnoj Gori”, dr Živko Andrijašević, “Vladavina knjaza/kralja Nikole (1860-1918)”, 07.03.2011., portal Biblioteka Montenegrina, poglavlje: “Dokazati svim đacima da su Srbi i da nacija i vjera nijesu isto”, Citat: “U jednom predavanju se objašnjava da su prije Kosovske bitke svi Srbi bili pravoslavne vjeroispovijesti, ali su poslije uspostavljanja tuđinske vlasti neki od njih primili islam. Time što su primili islam, i postali istovjerci sa svojim okupatorom – Turcima, oni nijesu postali Turci, nego su i dalje ostali Srbi. Takvih je slučajeva islamizacije bilo i na prostoru Crne Gore. Islamizirani Crnogorci promijenili su vjeru, ali je njihova narodnosna pripadnost ostala i dalje srpska. Isti je slučaj i sa Srbima pravoslavne vjere koji su prešli u katoličanstvo. Učenicima je napominjano da ne smiju za iskazivanje svoje vjerske pripadnosti koristiti nacionalnu odrednicu, jer je primijećeno da neki roditelji pogrešno uče đecu, govoreći im da su oni po vjeri Srbi. Nacionalno ime “Srbin” ne može biti vjerska odrednica, jer ima Srba pripadnika sve tri konfesije. U Crnoj Gori Srbin može biti pravoslavne, ali i islamske ili rimokatoličke vjeroispovijesti. Svi crnogorski đaci trebalo bi da se drže načela “ljubi bližnjeg svog”, jer su i pravoslavci i nepravoslavci dio jednog naroda.”)
6. (“Adžić: Sekula Drljević je od političkog i ideološkog Srbina postao nacionalno-samosvjesni Crnogorac”, portal IN4S, 27.09.2016.)
7. (“SRPSKA PATRIJARŠIJA”, iz službenog lista kraljevske vlade Crne Gore u izgnanstvu, Nej-Sen-Sir* kod Pariza, Glas Crnogorca, broj 88, 24. IX / 7. X 1920., portal Projekat Rastko Cetinje, Tekst: “Srbijanci su ovih dana proglasili karlovačku patrijaršiju za svesrpsku, i daju joj onu vlast, koju je nekada srpski patrijarh imao za vrijeme silnog Cara Dušana. Poznato je da je Car Dušan godine 1346. osnovao u Peći srpsku patrijaršiju, koja je docnije, pošto je veći dio srpske države pao pod ropstvo osmanlisko, pala u ruke Turaka. Zbog nasilja turskih potonji je patrijarh pećski Arsenije Čarnojević god. 1690. ustao s narodom na oružje protivu turske vladavine. Poslije neuspjele pobjede nad Turcima, on je sa ogromnom masom naroda i sa narodnim prvacima, odstupio u nekadašnju Južnu Ugarsku, gdje je privremeno zauzeo mjesto sjedišta u Srijemskim Karlovcima, u nadi da će brzo doći prilika da se opet povrati u svoju osveštanu patrijaršisku prijestonicu u Peći. Između ostalih ideala, koje je srpski narod vjekovima gajio, on nije nikad napustio ni tu ideju da opet vaspostavi srpsku patrijaršiju u Peći, jer je uvijek smatrao karlovačke nasljednike pećskog patrijarha Arsenija Čarnojevića samo kao mitropolite karlovačke, a titula patrijarha samo kao da im je jedno istorisko počasno zvanje. Ovakav položaj mitropolita karlovačkog smatrale su i ostale srpsko-pravoslavne mitropolije, pa i sama beogradska vlada, dok su se sada prihvatili toga posla da rečenu mitropoliju stave u rang patrijaršije. Inače da su je smatrali patrijaršijom ne bi bilo nužde da se to proglašenje vrši, nego bi se i samim političkim oslobođenjem srpskog naroda i srpskih crkava proširila vlast patrijarha karlovačkog, da je on posjedovao pravo srpskog pravoslavnog patrijarha. Prema istoriskom pravu naše crkve jedino mitropolitu pećskom pripada pravo da bude patrijarh cjelokupne srpske pravoslavne crkve. Crnogorski narod, koji je u svojim vjekovnim naporima zasnovao srpsku državnu misao i stvorio prvu političku državu i omogućio svojim nesebičnim i junačkim podvizima da se oslobodi srpsko pleme ispod turskog i austriskog ropstva, oslobodio je i Peć, sjedište srpskog patrijarha. Samim oslobođenjem Peći, oživjela su i realna patrijaršiska prava pećskog mitropolita. Crna Gora je htjela da imenuje jednog patrijarha opet u Peći, ali kako još tada nije bio oslobođen jedan veliki dio našeg naroda koji se nalazio pod austriskim ropstvom, taj je akt bio odložen. Čim se Crna Gora vaspostavi, mitropolit pećski ima biti proglašen sa svima njegovim istoriskim pravima za patrijarha cjelokupne srpske pravoslavne crkve. Toga se prava Crna Gora kao vječno slobodna srpska država i kao osloboditeljka Peći neće smjeti nikada odreći. U protivnom ona bi se ogriješila i prema svom narodu, koji nije nikad dozvolio da se sa njenog amvona čuje propovjed zarobljenog oltara. Svih su ovih prava, koje ima Crna Gora i njena crkva, potpuno svjesni beogradski zločinci, pa su zato sa naročitim ciljem pohitali, pošto se Peć, nalazi u Crnoj Gori, da nam to pravo otmu. Međutim, ni ta im pustolovina neće poći za rukom. Peć i pećska patrijaršija mora biti opet ono što je nekada bila srpskom narodu i srpskoj crkvi“.
* U Nej-Sen-Siru kod Pariza se nalazilo sjedište Vlade kralja Nikole.)
Ma kakav miras
Sto miras
Volis mirasa
Gojko je izjavio da naziv crkava kao sto du RuskaSrpska nije bas najorimjereniji
Ljudi, zaista ste smiješni što polemišete, „Misliti crnogorski“ i gluposti koje lupeta su najbolja moguća antireklama za njega samoga!
Ne boj se ti za Gojka, vidi šta ćete s Mirašem.
Ovaj zavrsni dio oko imena crkve…
Nije bas po jusu Gojka Perovica
„5. I koji primi jedno takvo dijete u ime moje, mene prima.
6. A koji sablazni jednoga od ovih malih koji vjeruju u mene, bolje bi mu
bilo da se objesi kamen vodenički o vrat njegov, i da potone u dubinu
morsku.
7. Teško svijetu od sablazni; jer potrebno je da dođu sablazni, ali
teško čovjeku onom kroz koga dolazi sablazan.“
(Sv. Jevanđelje po Mateju 18:5-7)
«Nada nema pravo ni u koga
do u Boga i u svoje ruke…»
Čitam, jutros, tekst o Putinovoj izjavi o okolnostima zauzimanja Slatine 99.
Godinu dana, jače, B. Matić je držao tekst na naslovnoj strani (tog, svog) sajta.
Čitali smo (svi).
Nego, nešto je drugo (novo drugo, nije sarkazam) u Rusiji aktuelno, zanimljiva priča,
…»Pri proverke subъekta «Rossiйskaя Federaciя» okazalosь, čto, soglasno registru DUNS© Number 531298725, эta kommerčeskaя struktura imeet generalьnogo direktora – Medvedeva Dmitriя Anatolьeviča!…»
…»Ruska Federacija ima status privrednog društva za upravljanje — koje upravlja teritorijom, građanima, pravima RSFSR-a i pravima SSSR-a na osnovu nekih tajnih i nezakonitih obavezanosti uspostavljenih između predsednika RSFSR B. Jeljcina, predsednika SSSR M. Gorbačova i suverena VB Elizabete II.
U stvari, sadašnja RF – to je britanska prekogranična kompanija (faktoriя) — sa okupacionom, kolonijalnom upravom, kao i svi njen sastavni delovi… «
Sve registrovano u Velikoj Britaniji.
Može da se potraži. Net radi. Još uvek.
Vi ste mislioče jedan običan gad, koji iz udobnosti fotelje u dnevnoj sobi gura dio naroda koji vašom i zaslugom sličnih vama misli da nije Srbin, na ostale Srbe, po istom scenariju kojim su muslimani i katolici Srbi gurani da kolju pravoslavne Srbe.
Eno u Jasenovcu spomenika takvom scenariju.
U stvari gadura, tek sad vidim po načinu pisanja, odnosno prepirci bez argumentacije.
1. nema tomosa carigrada o autokefaliji CPC, autokefalnim su nazivane mitropolije SPC u tri okupatorske imperije jer nije bilo jedne države Srba. Dakle autokefalija nije bila kanonska, već je Kralj Nikola donio Ustav pravoslavne crkve u CG kao svjetovni vladar da bi dao na značaju svojoj kruni nasuprot Karađorđevićkoj, što je pravni presedan.
2. u pitanju je međudinastička borba, u kojoj nije neuobičajeno protjerivanje jedne dinastije od strane druge, čitajte istoriju Evrope.
3. pogledajte rezultate bilo kojeg popisa stanovništva CG prije Broza.
I za kraj, vaša ideja posebne nacije je kompromitovana onda kada je njene izvorne nosioce skrajnuo koruptivni režim i preuzeo je kao modus operandi opstanka na vlasti, i zato nakon promjene vlasti neće imati podršku veću od 5-6%. Oni koji je sada podržavaju rade to iz čisto lukrativnih razloga.
Izvini, ali jesi li pismen? 1. Sta pise u tomosu. Evo pusti kralja Nikolu.
2. Ta teza pokazuje vasu beskrupuloznost. Onda nemojte da se pozivate na njih. Ali nije stvar samo u dinastiji. To je islo zajedno sa ukidanjem drzave. Bez toga drzava ne bi bila ukinuta. To Petrovicima sigurno nije bio cilj.
3.ne postoji popis po nacionalnom kriteriju prije 2.svjetskog rata,
Sa’rani te ovaj Anonimni mislioče…
Ta ti je dobra. Imas lajk.??
Fala seko, ako si to zaista ti ista ona i ako si se dozvala pameti…
Da pojasnim pošto izgleda nisi razumjela – Anonimni je sahranio Mislioca.
kralj nikola bjegunac je je živio na mozaičnom parketu, naši preci na zemlji ili tačnije u prizemljuši ginuli mladi kako bi on bjegunac sa milionima u zlatu ispitao nesposobnost sinova, školovalo se 0,2 posto Crne Gore, bjegunčevi rodjaci i tazbina. Tako je i danas džemperaš ne mislim ružno i ja imam jedan džemper, isto kao i bjegunac nikola. nadam se da će i milo slijediti bjegunca i da neće praviti POARU.
Odgovorite mi na tri ključna pitanja, a prestanite da fantazirate kako se ko osjećao:
1. kako to da tomos valja kada daje autokefalnost SPC, a ne valja kada govori o autokefalnoj Crnogorskoj crkvi,
2. kako to da Petrovići i njihovo srpstvo valjaju više od 200 godina, a ne valjaju kada im vaši preci zabranjuju povratak i uništavaju im državu,
3. kada su se to Crnogorci , narod , a ne politička elita, izjasnili većinski da su Srbi , a ne Crnogorci? U stvari kada god su se izjašnjavali većinski su bili Crnogorci.
Pokušajte dati principijelene odogovore. Ogovori koje ste vi davali su kontradiktorni i pokazuju u kojoj mjeri je kod vas principijelnost poništena u korist beskrupuloznosti i trogloditske logike.
SPC JE STARIJA OD DRŽAVE CRNE GORE, SVAKO KO KAZE SUPROTNO ON JE ZREO ZA POSMATRANJE, OVU DRŽAVU SU STVARALI SVETITELJI, VLADIKE I MITROPOLITI, NE TREBA POSEBNA PAMET ZA TO, BEZ KO JE UMNO OGRANIČEN I ČITA I UPIJA ISTORIJU KOJU IM PLASIRAJU BALŠA I JEVREM BRKOVIC RAZNORAZNI KVAZI-ISTORIČARI STEVO VUČINIĆ I OSTALA PLAĆENIČKA BAGRA I DUPELIZCI VLASTI! NEĆE UZETI SVETINJE PO CIJENU RATA!!!! NEDAMO USTAŠAMA I LOPOVIMA SVETINJE!!!!
Vojine, pozdravi „nezavisnog pravnog stručnjaka“. Pa on je opsjednut Adžom. Ako već nije počeće da ga sanja. Zbog čega. Što je „dobio po nosu u polemici“. Sam sa sobom polemiše, a zamišlja da polemiše sa njim. I to opet primitivizam, uvrede , zabadanje nosa u privatni život , komšije , kućnog ljubimca….Iskreno mi ga je žao. Slobodno ovoj uslikaj i pošalji mu.
A kud đedoste vaše “crnogorske crkve“ tomos mislioče, i kud su joj patrijarsi? Kako su se zvali?
Jeli Mitropolija karlovačka koja se isto sa MCP ujedinila u SPC, mitropolija od nekog karlovačkog naroda?
Ne može biti da tomos valja kada daje autokefalnost srpskoj crkvi, a ne valja kada govori o autokefalnoj crnogorskij crkvi. To je isti tomos.
Ni vi nemate tomos iz 1200 i neke pa govorite o autokefalnosti.
Ova paralela sa karlovačkom mitropolijom ti je glupa. Ne znam šta da kažem na to.
Naravno da ne znaš.
Jedan isti tomos za dvije crkve? I to od dvije različite nacije. Vi defakto jeste ekspert kanonskog prava. Sa Univerziteta u Donjoj Gorici pretpostaviti je…
Pravni je, crkveno-pravni i kanonski nonsens da Mitropolija cetinjska kao egzarhat pećkog trona SPC bude autokefalna u bilo kojem istorijskom periodu u odnosu na SPC.
Vojine, moja teza da si skriboman još jednom je dobila potvrdu. Da se osvrnem samo na neke ključne teze:
1. nacionalno izjašnjavanje Crnogoraca ne postoji do komunističke Jugoslavije. Prost tazlog za to je tekovine francuske buržoaske revolucije kasne na ove prostore.Nema nacija. Kakvu nacionalnu svijest može da ima grupa , nepismenih i ekstremno siromašni očajnika, koji se bore za biološku egzistenciju?Preduslov za naciju je odredjeni stepen razvoja i država. Ona se vraća 1945.g. Tačna je dominacija srpske svjesti kod tadašnje političke elite u Crnoj Gori pod uticajem Petrovića. To proističe iz njihove procjene da se mogu osloboditi samo ujedinjeni u veću cjelinu. Znamo da je ta procjena pogrešna, Prvo su se oslobodili , a onda su prisajedinjeni Srbiji. Zar zaista vjeruješ da su oni srbovali da bi nestala Crna Gora i oni sa istorijske pozornice. Zar ti liče na autodestruktivne samoubice? Kada tumačiš to njihovo „srpstvo“ ne možeš vaditi stvari iz istorijskog konteksta. Ne može biti važnije to što je bilo prije 150 i više godina od toga što je danas.
2. Autokefalnost crkve. Ni ti ni ja ne znamo bolje od Carigradskoh patrijarha ko jeste , ako nije autokefalan. pogotovo ne od istog onog onog koji daje tomos SPC. Pogledaj tomos. U njemu eksplicitno piše da je Crnogorska crkva autokefalna i da se kao takva ujedinjuje. Ne možeš iz tomosa uzimati šta ti odgovora, a ignorisati što ti ne odgovara. Razlog ujedinjenja je stvaranje jedinstvene države. Šta je logičnije kada se ta država raspala i kada je obnovljena crnogorska državnost da se i u crkvenom pogledu uspostave istop stanje.
Mogao bih još da pišem, ali je i ovo previše.
kuku … grupa , nepismenih i ekstremno siromašni očajnika … Ona (nacionalnu svijest) se vraća 1945.g
——————
– neverovatna je vaša spremnost na svakava samomalovažavanja do samosatiranja da bi oživeli tuđe laži, a privremeno bili u pravu, zadržali stečene pozicije i kapital
– znači ta gomila debila, koja nije bila svesna ni koje ni šta je, do 1918 nije bila sposobna ništa da stvori, ni u materijalnom, ni u duhovnom smislu, ali ipak vi to hoćete da opljačkate
– a onda vas je titizam u sekundi opametio masovnim streljanjima i proterivanjima umnih i časnih, i to ideologija koja je trajala pola generacije radi satanskog hedonizma samo jednog čovjeka… i kako se to vraća nacionalna svijest, gde je bila
*nacija je grupa ljudi okupljena oko neke ideje; nacija se može drastično menjati od generacije do generacije; nacija je kapitalistički izum radi prilagođavanja ideologiji profita;
*narod je grupa ljudi istog biološkog porekla, istih običaja i navika, iste kulture isl; narod se formira vekovima i poreklo je prirodno
Izraz koji sam upotrijebio nije bio pežorativan. To je realnost beznadfja jednog ostrvceta veličine tačke u moru turske carevine.
Naravno da su stvorili značajne duhovne vrijednosti pa tako i crkvu. To im je omogućila slobodna teritorija za koju su se junački izborili. A ne obrnuto , kako megalomanski voli da kaže Amfilohije.
Dobro si uočio razliku nacije i naroda. Nacija je politički koncept. Tada je nije bilo na tom prostoru.
Jedino što je i imala ta kako je nazivate “grupa , nepismenih i ekstremno siromašni očajnika, koji se bore za biološku egzistenciju“ je bila nacionalna svijest, i ona ih je i održala.
Spominje se neprekidno u svakom istorijskom dokumentu, domaćem i stranom, i u narodnom predanju i svijesti svakog pojedinca.
Dosta ste narod pravili ludim, i igrali na nekakvu posebnost više rase čoče…, ako ima posebnosti na Balkanu onda je to srpska posebnost.
Kažete “Ne može biti važnije to što je bilo prije 150 i više godina od toga što je danas“.
To što je bilo tada važi i danas, sem vas nekolicine, koji možete da počnete od danas da gradite identitet i crkvu, pa polako…
“Šta je logičnije kada se ta država raspala i kada je obnovljena crnogorska državnost da se i u crkvenom pogledu uspostave istop stanje.“
Bilo logično ili ne tada je crkva jednog te istog naroda tražila ujedinjenje, a danas neće “razjedinjenje“.
To je okupacijom stečen benefit , kojeg srpska crkva ne želi da se odrekne. Zloupotrebljavate današnje okolnosti – nadzor medjunarodne zajednice , dostignuti stepen demokratije i sloboda. Svega toga nije bilo u to vrijeme.
Odluka Crnogorske crkve je nelegalna i suprotna njenom ustavu.
Misliti crnogorski, kako da dobijemo nasu autokefalnu CPC kad za to imamo podrsku samo iz Rozaja, Tuzi, Plava, Gusinja, Petnjice, Ulxinja i Cetinja.
Evo mislim….
More bit da napravimo Bosnjacku pravoslavnu autokefalnu crkvu sa sjedistem u Rozaje, a eparhijom na Cetinje i u Tuzi?
Misliti crnogorski 1. nacionalno izjašnjavanje Crnogoraca ne postoji do komunističke Jugoslavije. Prost tazlog za to je tekovine francuske buržoaske revolucije kasne na ove prostore.Nema nacija. Kakvu nacionalnu svijest može da ima grupa , nepismenih i ekstremno siromašni očajnika, koji se bore za biološku egzistenciju?Preduslov za naciju je odredjeni stepen razvoja i država. Ona se vraća 1945.g.
Misliti crnogorski, da li je ovo taj stepen razvoja svijesti i država!?
Kako je Ozna prevodila/pretvarala Srbe u Crnogorce,odmah nakon završetka Drugog svjetskog rata u svojoj knjizi „Prisjećanja i zapisi“ opisala je čuvena beogradska ljekarka i profesorica na tamošnjem Medicinskom fakultetu, dr Desanka Kosanović-Ćetković
U svojoj knjizi ona je opisala kako je njen otac Nikola Ćetković, posle Drugog svjetskog rata, od strane Ozne primoravan da se piše kao Crnogorac.
„Već 1945. godine počela je zamjena ličnih karata u Beogradu, a na osnovu ranije podijeljenih formulara, u kojima je svako, pored ostalog, trebalo da navede svoju nacionalnost. Upravo tada nastaju veliki problemi u mojoj porodici.
Stariji brat i ja smo bili komunisti, učesnici NOB logoraši. Bilo nam je jasno da mi kao članovi KPJ možemo biti samo Crnogorci.
Tako smo se i izjasnili u formularima i bez problema brzo dobili lične karte u Ozninom odjeljenju u Čika Ljubinoj ulici.
Poslije nekoliko dana, na isto mjesto došao je i naš otac Nikola Ćetković, star 62 godine i umjesto lične karte dobio – 15 dana zatvora! Naime, on se izjasnio da je Srbin i nadležni oficir mu nije dao ličnu kartu, jer on ne može biti Srbin, nego Crnogorac rođen u Podgorici. Otac nije htio da odstupi od svoje izjave, tvrdio je da je od djetinjstva znao da je Srbin, da je zato decembra 1915. krenuo preko Albanije do Krfa i dalje.
Moj otac je 1909. godine u Beču završno studije i mogao je mirno da sačeka austrijsku okupaciju Crne Gore i da, kao njihov student i poliglota, dobije visoko zvanje, kao i ličnu sigurnost, ali on je, kao patriota i Srbin, krenuo sa srpskom vojskom i njenom sudbinom.
Govorio je oficiru Ozne da se otac srpske dinastije Nemanja rodio kao i on – u Podgorici, u Ribnici na Zeti, i da je Nemanjin sin Sveti Sava osnovao prvu srpsku arhiepiskopiju.
No, to nije bilo dovoljno, pa su Nikolu Ćetkovića zatvorili u Oznin zatvor, gdje je na golom betonu odležao punih 15 dana. Oficir ga je svakodnevno izvodio na saslušanje i pitao: Jesi li ti Nikola Ćetkoviću Crnogorac ili Srbin? Moj otac je na to odgovarao stihovima Njegoša i kralja Nikole o srpstvu.
Poslije odležanih više od dvije nedjelje u zatvoru, data mu je lična karta u kojoj je ipak stajalo da je on, Nikola Ćetković – Srbin.
Mi, njegova djeca, nijesmo odobravali njegovo držanje u Ozni, niti njegovo srbovanje, jer su nama kao komunistima, odmah bili jasni Đilasovi stavovi o crnogorskoj naciji.