Verica, ili aplauz opet
Emilo Labudović
Piše: Emilo Labudović
Licitira se ovih dana i nadgornjava oko toga ko je i ko su heroji ovog korona doba. Uglavnom se svi slažu da top – listu predvode ljekari i medicinske sestre, ali visoko se kotiraju donatori, snabdjevači, trgovci, članovi NKT – a…., a tu je negdje i mega – popularni premijer koji je, gle čuda, navodno pretekao neprikosnovenog ljubimca i šampiona svih anketa o popularnosti i povjerenju, „oca nacije“. Naravno, pod uslovom da onaj nikšićki aplauz nije sada poremetio redosled.
Koliko do danas, moj glas je bez dileme imala ljekarska struka, od primarijusa pa do servirki i higijeničarki. Doduše, mala im je fajda od toga, a njihovih 400 evra u prosjeku ni za cenat nije popravilo ni to što noćima nijesam štedio dlanove, pridružujući se zajedničkom aplauzu u znak podrške i zahvalnosti. Međutim, zadržavajući i dalje pravo da se divim njihovoj požrtvovanosti i odricanjima, klanjajući se do zemlje njihovoj trpeljivosti koja je često na donjoj granici samopoštovanja, od danas mijenjam redosled.
Za mene, apsolutni heroj ovog doba opšte oskudice u svemu (od maski, alkohola, respiratira, posla, plata i koječega) je gospođa Verica Maraš. Za nedovoljno upućene, gospođa je izvršna direktorica A. D. „Plantaže“ iz Podgorice. Već duži niz godina na čelu firme koja je još uvijek poslednji dinosaurus nekadašnje crnogorske privrede, gospođa Maraš je u javnosti uglavnom bila prisutna kroz afere o štimovanju rezultata poslovanja i kroz šikanu zaposlenih koji nijesu htjeli da ćute o tome. Tu i tamo pojavio bi se i tekst o tome da njena plata nije baš u skladu sa finansijama firme, ali javnost, oguglala na slične priče i afere, nije poklanjala preveliku pažnju. Nadležni još manje jer je gosopođa u prvoj postavi DPS franšize. U međuvremenu, „Plantaže, kažu, sve drastičnije gube tržišnu vrijednost (zli jezici šuškaju da se ona namjerno obara da bi firma već poznatom kupcu bila što jeftinije prdata), ali i to je u Crnoj Gori već viđeno.
Ali, ako se u finansije i vrijednost dionica „Plantaža“ može ili ne može sumnjati, finansije gospođe Verice su van svake sumnje. I van pameti. Njena plata (po njenom priznanju) iznosi 7.367 evra, napabirči i 751 evro kao član UO OTP Banke, stiska se u stanu od 147 kvadrata (ne zna se čemu joj služe još tri manja, od kojih su dva poklon firme), vozi se u tri auta i, gle čuda, nema ni filera u banci. Ako joj je vjerovati, čak ni u onoj u čijem je Upravnom odboru.
Znam i složiću se sa svima koji će reći da nije pristojno viriti u tuđi tanjir i tuđi džep, a još je nepristojnije i nehumanije biti zavidan na tuđu sreću i imetak. I ne virim (podaci su javni), ne zavidim jer to nije „zdravo za zdravlje“, nego se samo iskreno divim. Aferim!!! Ovakvo primanje više od svih izvještaja Vlade svjedoči da smo i „tigar na Balkanu“ i na korak do Evropske unije, jer ovo teško da ima i kod njih. Apsolutni šampion i heroj ovoga doba, zaslužuje frenetičan aplauz svih 650 zaposlenih čiji prosjek plata teško da pretiče onaj iz zdravstva.
Korona će, prije ili kasnije, posustati ali svi upozoravaju da nas čeka još teža bitka, bitka za ekonomski i socijalni oporavak. „Biće to, reče popularni premijer, najteža bitka u poslednjih 50 godina“ i u to ime energično odbi da se svim građanima podijeli po najniža plata. A mene, neka mi ne bude zamjereno, sve ovo podsjeća na onu čuvenu repliku iz serije „Crni Gruja“ kada se, uoči ustanka, Voždov savjetnik okupljenima obraća sledećim riječima: „Braćo, idemo u rat da ratujete! Neki ćete da poginete, a neki ćemo da se vratimo“!
Ko će „poginuti“ ne znam, da hoćemo mnogi – hoćemo, ali će Verica da se vrati, garant. Jednim od svoja tri automobila u jedan od svoja čeiri stana.
Gospođo Maraš
Da išta u glavi imaš (ne persiram te, jer persiram samo one koje poštujem i koje ne poznajem – tebe isuviše dobro poznajem zbog užasnih napisa o tebi, po svim novinama i portalima, a upravo zbog toga te nimalo ne poštujem), ne bi se oglašavala, posebno ne bi u usta uzimala ni Mešu ni Andrića, da se ne bi, onako veliki kakvi su bili, u grobu prevrtali. Kako te nije sramota? Naravno, ni Draginja nije smjela, ni ispravno, ni pogrešno, citirati bilo kojeg od njih dvojice, jer oni su bili narodni, naši ljudi… ni tvoji, ni njeni, koja ni ne zna koliko kuća i stanova ima sa onim svojim mužem koji je, otkad je na poziciji samo gledao da napuni svoje džepove i džepove svog sina, sve sa Migovom slikom u pozadini…sramota. Da li iko normalan misli da se ona može od ovoga ograditi? Ograditi se od svoje porodice? Bilo bi smiješno da nije tužno. Jako, jako tužno.
A sad si na redu ti! Čemu toliko…čemu tolika plata? Za koga ti treba? Možeš li to ponijeti tamo jednog dana, tamo gdje ćemo svi biti jednaki, kao i onog dana kad smo se rodili, goli i bosi…Da li vjeruješ da ćeš jednako spavati u spavaćici iz Arilja koja košta 12 €, kao i u onoj kreiranu od Victorias’ Secret koja košta 300 €? Da li vjeruješ da ćeš zadovoljnija biti ako jedeš iz tanjira od 1 € kupljenog u Cungu, ako si okružena porodicom ili prijateljima, nego iz tanjira u Hiltonu koji košta ko zna koliko, ako si okružena svojim poslovnim partnerima koji ti se šupkaju, a u suštini te mrze? Da li vjeruješ da isto vrijeme pokazuje sat kupljen preko Alija za 2 €, kao i onaj Milov od nekoliko stotina hiljada eura? Da li vjeruješ da dobro vaspitanje nijednom moralnom čovjeku ne dozvoljava da troši ono što nije zaradio i zaslužio? Naravno da ne vjeruješ… kad budeš vjerovala, biće jako, jako kasno…za tebe kasno… mogu samo da te žalim, jadna Verice!
Na kraju, kad smo kod citata, želim da te podsjetim na Andrića, Mešu i neke stare Indijance, ako si ikada čitala ikoga od njih. Ako sam gdje pogriješila, molim te ispravi me, kao prije neki dan Draginju.
Ivo Andrić
„Kad bi ljudi znali koliko malo pameti upravlja svetom, umrli bi od straha.“
„Bolest je sirotinjska sudbina, ali i bogataška kazna.“
„Mir i spokojstvo, jedina su dobra i najveće dostojanstvo skromnih i bezimenih ljudi.“
„Dok god ima mraka, ima i svanuća!“
Meša Selimović
Živi što ljepše, ali tako da te nije stid. I radije pristani da te Bog pita: zašto nisi to učinio?
Indijanski poglavica
Lakše je nagovoriti ljude na zlo i mržnju nego na dobro i ljubav. Zlo je privlačno, i bliže je ljudskoj prirodi. Za dobro i ljubav treba izrasti, treba se pomučiti.
Kakve lopuže sačuvaj me bože!Ovoga nema ni u afričkim banana republikama.Đe je sad onaj Komlen sveznajući da se oglasi?