Veselin Matović: Nije Ustav „sveto pismo“

Niko i nikada nije toliko ponizio Crnogorce kao onaj kome je palo na pamet da im početkom 21. vijeka „utemeljuje identitet“. I da ih, umjesto čuvarā Njegoševog etičkog kodeksa, „serdarevića“ i „koljenovića“, učini poklonicima zlatnog teleta i sljedbenicima ovovremenih kargo-kultova. Ako je identitet ono što pojedinca ili neku društvenu grupu, pleme ili narod, čini onim što oni jesu, ono po čemu se identifikuju, tj. raspoznaju među drugima, jednostavno rečeno – lik ili obraz nečiji, znači li to da Crnogorci do početka 21. v., nijesu imali ni lika ni obraza?

Ili su se, sa svojim istorijskim, kulturnim i duhovnim nasljeđem, nastalim u srpsko-pravoslavnom civilizacijskom prostoru, pokazali nedostojnim etičkih i estetskih mjerila skupine neokomunističkih grabljivaca (navodnih demokrata i socijalista), koji su zaumili da ih, tako neznavene, nacionalno emancipuju i prosvete, i uz pomoć svojih evroameričkih navigatora, prevedu u novi civilizacijski krug, nudeći im, umjesto njihovih istorijskih identitetskih matrica, floskulu „evropske vrijednosti“?

I da im, prije te inicijacije, preimenuju jezik, zamijene pismo, preidentifikuju kulturno nasljeđe, preznače crkvu, u stvari – da im isprazne njihovo ime crnogorsko, „uskrsnulo s kosovske grobnice“, i da sve svedu na stranačko opredjeljenje? I da se onda, u tu prazninu useli prezir prema svemu za šta su se njihovi preci borili i čemu su težili.

Tako upodobljeni i emancipovani, novoprojavljeni Crnogorci, ustanoviće svoju „obećanu“ zemlju, kao još jednu antisrpsku i antipravoslavnu ispostavu na Balkanu, u kojoj će, radi sigurnosti njenog integriteta i suvereniteta, biti nepoželjna vjerska nastava u školama, a ozakonjeni istopolni brakovi; cenzurisan Njegoš u čitankama, a ozvaničena himna sa stihovima ustaše Sekule Drljevića; nepodobna trobojka, zastava kralja Nikole, a policija obučena u američke uniforme; sumnjivo slaviti Sv. Savu, a prihvatljivo protežirati „Noć vještica“…

I obogotvoriće oni tu svoju vječnu slobodicu, i rađaće se u njoj i umirati, sve jednako klikujući „Viva vero Montenegro“! Sve u skladu sa njihovom novom duhovnom i kulturnom profilacijom.

Da bi se to postiglo, prvo je valjalo izazvati razdor u narodu, korijenit i trajan razdor, za koji nijesu bile dovoljne političke i ideološke podjele koje su trovale Crnu Goru tokom 20. vijeka, ali je, ipak, nijesu podijelile na dva zavađena naroda, na dva etnička, duhovna i etička antipoda. Zato se krenulo od najvažnijeg u crnogorskoj identitetskoj složenici – od imena jezika. Nije se mogla smisliti destruktivnija ideja, ni teža podvala, niti je išta drugo moglo potaći smutnju, kakvu od tada imamo u Crnoj Gori, kao namisao da se Crnogorcima ime njihovog (srpskog) jezika, po kome su se vjekovima raspoznavali među drugim jezicima i narodima, zamijeni lokalnim i kolokvijalnim imenom – svojevrsnim nadimkom (primjenkom), izvedenim od imena države.

„Nadimaka se treba čuvati i kada lijepo zvuče. Imena daju Bližnji, po ljubavi i izvjesnim regulama, nadimke – Drugi, zbog nečega drugo“ – upozoravao je svojevremeno prof. Vuko Velaš. Ova će se istina posebno potvrditi na primjeru preimenovanja srpskog jezika u, do juče, najsrpskijem dijelu srpskog etničkog i kulturnog prostora, koje nije učinjeno ni iz ljubavi, ni po regulama (ni jezičkim ni etičkim), nego sa zloćudnom namjerom sprovođenja identitetskog inženjeringa i zatiranja istorijskog bića Crne Gore.

Sličan primjer cijepanja naroda nije poznat u istoriji evropske civilizacije. S tim se ne može ravnati ni ono što je učinjeno u Federaciji BiH, preimenovanjem srpskog, prvo u bošnjački, a zatim u bosanski jezik. Tamo je, kao posljedica osmanske vladavine, vjekovima postojala podjela naroda na konfesionalnoj osnovi, koja je, nakon krvavih međusobnih sukoba, tokom 20. vijeka, rezultirala stvaranjem dvije nacionalne i državne posebnosti, dva entiteta, kako se u savremenoj političkoj terminologiji identifikuju dvije autonomije u nominalno jedinstvenoj BiH: Republiku Srpsku, sa srpskim pravoslavnim i Federaciju BiH, sa pretežno muslimanskim stanovništvom, koje se u međuvremenu samoproglasilo bošnjačkim narodom, pa je u tom dijelu postojalo neko, makar donekle razumljivo, opravdanje preimenovanja srpskog u bošnjački jezik.

Ovdje, naprotiv, nije bilo ni konfesionalne ni nacionalne podjele, makar što se tiče dominantnog dijela stanovništva, a kamoli sukoba po tim osnovama. Ovdje je izazvana podjela istorodnog, istovjernog i istojezičnog naroda u administrativno monolitnoj državi, tako što se, po partijskom zadatku, jedan njegov dio deklarativno odrekao istorijskog i prihvatio zadato mu političko imenovanje svog nacionalnog i jezičkog kolektiviteta.

Nažalost, ta zloćudna koncepcija, koja je od Crne Gore napravila jedno od najkonfliktnijih društava u Evropi, nije poražena porazom DPS režima, 2020. godine. Zaključana u najvišem pravnom aktu države, koji je nemoguće otključati jer je režim ponio ključ sa sobom (pa se sad njegovi čelnici, iako poraženi, smješkaju iza spuštenih zavjesa, uvjereni da će tako zauvijek i ostati), ona će i dalje trovati Crnu Goru sa ništa manje kondicije nego što je to dosad činila.

Naravno, iako je prošlo više od petnaest godina od njegovog donošenja, tvorci aktuelnog crnogorskog Ustava nikada nijesu razjasnili na osnovu kojih su kriterijuma tzv. crnogorski jezik proglasili „službenim“, a srpski smjestili među jezike „u službenoj upotrebi“, zapravo – u grupaciju jezika „manjinskih naroda“ i manjinskih nacionalnih zajednica, niti su bilo gdje definisali (ni kategorijalno ni funkcionano) pojmove „službeni jezik“ i „jezik u službenoj upotrebi“, niti su bilo kako precizirali njihovu statusnu diferencijaciju. Recimo, niko još ne zna kada je, u kojim situacijama, srpski jezik, na osnovu dodijeljenog mu ustavnog statusa, u „službenoj“ upotrbi a kada to nije.

Pa ipak, na osnovu takve, pravno, logički i semantički neartikulisane ustavne odredbe, u stvari, političke direktive, uslijedile su izmjene zakonā iz oblasti obrazovanja u kojima se tzv. crnogorski jezik ustanovljava kao nastavni jezik u školama a, shodno tome, imenuje se i glavni nastavni predmet, prvo kao „crnogorski jezik i književnost“ (2010), a zatim, po navodnom sporazumu vrha sada već bivšeg režima s liderima tadašnje opozicije (2011), kao „crnogorski-srpski, bosanski i hrvatski jezik i književnost“. Nakon toga, ime srpskog jezika naprasno nestaje ne samo iz tako uspostavljenog imena nastavnog predmeta nego uopšte – iz rječnika školske omladine. Zakon jezičke ekonomičnosti učinio je da se u govornoj komunikaciji to smišljeno nedomišljeno (višečlano) imenovanje veoma brzo pojednostavi i svede samo na njegov prvi član. Isto se dešavalo i kada je nastavni premet „srpski jezik i književnost“ preimenovan (2004) u „maternji jezik“ (sa dodacima u zagradi), tako da već odavno u govornoj praksi mladih generacija, ali sve više i u pisanoj formi (u medijima i administraciji), egzistira samo „crnogorski“ ili, po inerciji iz prethodnog perioda, „maternji“ jezik, kao ime nastavnog predmeta, ali sve više i kao ime nastavnog jezika. To pojednostavljenje prešlo je u naviku, čak i djeci izričitih zastupnika srpskog jezičkog imenovanja, i postalo glavna podrška zloćudnoj zamisli bivšeg režima da zloupotrebom obrazovnog sistema ime srpskog jezika istisne iz ovdašnje javne svijesti. Jedna navika, sto odvika, kaže narodna poslovica.

Proces potiskivanja srpskog jezičkog identiteta u ovdašnjem školskom sistemu, kao, uostalom, i u svim drugim prostorima, poprimio je kulturocidne razmjere. Godina za godinom, gneracija za generacijom – nije daleko vrijeme kada će (ako se taj proces nekim čudom što prije ne zaustavi), ime srpskog jezika nestati ne samo iz vokabulara nego i iz pamćenja budućih generacija.

U tom pogledu ništa se nije promijenilo ni nakon pada DPS režima, 2020. godine. Neće se ni promijeniti sve dok se u školskom zakonodavstvu ne promijeni ime nastavnog predmeta, u krajnjem – i ustavna odredba kojom bi se srpskom, kao jedinom prirodnom jeziku u Crnoj Gori (osim manjinskih albanskog i romskog) vratilo dostojanstvo službenog jezika!

Naprotiv, iako je tzv. jezičko pitanje već dvadeset godina najaktivnije konfliktno žarište u po mnogo čemu polarizovanom crnogorskom društvu, ono je, nakon pada bivšeg režima, odjednom postalo tabu tema. O njemu niko od zvaničnika nove vlasti (a već su se dvije vlade smijenile) nijedne riječi dosad nije kazao, ni u Parlamentu ni u medijima, premda se ono nalazi među najvažnijim tačkama u programima nekoliko vladajućih stranaka.

Njihove parole o „uspostavljanju vladavine prava“, kojom danonoćno mašu sa sa TV ekrana, djeluje, makar što se ovih pitanja tiče, najblaže rečeno smiješno, da ne kažem – cinično. O kakvoj se vladavini prava može govoriti, ako se ne smije ni pomenuti, a kamoli zaustaviti (ili ne želi, ili ne razumije ili neće da razumije), diskriminacija ozakonjena u najvišem pravnom aktu države, a zatim i u školskim učionicama?!

Nije ovdje pitanje da li nove vlasti teže da uspostave pravnu državu, nego na kakvoj osnovi, na kakvom vrijednosnom sistemu to nastoje ostvariti. Nažalost, kako vidimo, premda nastupaju s floskulama o građanskoj državi i evropskim vrijednostima, borbi protiv korupcije i kriminala, itd., one ostaju dosledne etnonacionalnoj koncepciji bivšeg režima, zaključanoj u postojećem Ustavu, kojim je, na osnovu etnogenetskog eksperimenta „stvaranja novog čovjeka u novoj Crnoj Gori“, ustanovljena pravna segregacija nad zastupnicima imena srpskog jezika, iako su oni u trenutku njegove objave činili dvije trećine ukupnog stanovništva novostvorene države. Odnos prema tom raskolničkom zakonu jedan je od osnovnih parametara za raspoznavanje ne samo geopolitičke nego i vijednosne orijentacije kako političkih partija i drugih organizacija tako i pojedinaca. Jer, umjesto da bude ono što mu ime kaže – ustav(a), brana samovolji vlastodržaca, taj Ustav je smišljen da bude vječna odbrana samovolje autokratskog režima Mila Đukanovića i njegove političko-ideološke doktrine, spremljene da iskorijeni svaki trag srpskog identiteta Crnogoraca. Jednostavnije kazano – onaj ko je protiv promjene Milovog Ustava na Milovom je putu, makar Mila izveo na gubilište! Pa i to zaklinjanje čelnika nove vlasti na vjernost tom i takvom Ustavu, šta je drugo do zaklinjanje na vjernost Milu Đukanoviću i režimu koji su, navodno, srušili!

Naravno, svi znamo da sada nema mogućnosti za promjenu Ustava, „najtvrđeg“ (najteže promjenjivog) Ustava u Evropi, kako kažu pravnici, ali to nije razlog da ga smatramo „svetim pismom“ i da odustajemo od zahtjeva za njegovom promjenom.

Uostalom, ukoliko se na predstojećem popisu stanovništva ponovo pokaže da narod u znatno većem procentu preferira srpsko nego crnogorsko imenovanje svog maternjeg jezika, mnogo šta će se u tom pogledu promijeniti. Narod, izvjesno je, više neće trpjeti njegovo ponižavanje. Tražiće rješenje, ne čekajući neizvjesne promjene ustavnih odredbi. Dosta je narodu smutnje i praznorečica o multikulturalnosti, multietičnosti, multikonfesionalnosti, te „da nije važno kako svoj jezik zovemo, važno je da se razumijemo“, i sličnih. Nijesmo mi dva naroda, različitih vjera i kultura, ali se, nažalost, ne razumijemo. Mi se već dvadeset godina, niti razumijemo niti smo se o bilo čemu sporazumjeli. Govorimo mi istim jezikom, ali otkako ga različito imenujemo, preznačene su nam, ili prezuvene, kako bi se u narodu kazalo, sve njegove glavne riječi, pa ih različito i razumijemo.

Zahtjev naroda za oslobađanje imena srpskog jezika iz montenegrinskih ustavno-pravnih škrka iskazivan je na litijama (a i na mnogim ranijim protestima u proteklih šesnaest godina), sa istim porivom kao i zahtjev za promjenom Zakona o slobodi vjeroispovijesti, i bio je jedan od prevashodnih razloga narodnog ustanka protiv režima, koji je, tokom tridesetogodišnje vladavine, Crnu Goru pretvorio u identitetsko bunjište.

Razumno je onda očekivati da novouspostavljena vlast (kakva god bila), upravo od toga počne njeno uljuđivanje.

Iako ne vjerujem da će joj to nešto pomoći, ali će u tom poslu imati iskrenu podrkšu nikšićkih profesora koji su prije 19 godina, u znak protesta protiv tada učinjenog nasilja nad imenom srpskog jezika, odbili da izvode nastavu u svojim školama, i tako zaradili doživotno akademsko zvanje otpušteni profesori.

Svetigora, obraznik za vjeru, kulturu i vaspitanje Mitropolije crnogorsko-primorske br. 315, Vozdviženje 2023. g.