(VIDEO) ISTRAŽIVANJE IN4S (5): Korišćenje državnih resursa pri djelovanju „crnih trojki“ – slučaj pukovnika Radovana Aleksića

Nova saznanja o djelovanju „crnih trojki“ u Crnoj Gori jasno pokazuju da su te zločinačke akcije bile apsolutno planske aktivnosti sa jasno projektovanim ciljem, pažljivo i u tajnosti pripremane i organizovane, po načinu realizacije vrlo brutalne uz manje ili veće korišćenje državnih resursa.

Korišćenje državnih resursa u djelovanju „crnih trojki“ je najbolji dokaz da je u pitanju državni projekat obračuna sa istaknutim pojedincima koji su predstavljali smetnju planovima i aktivnostima režima čija je realizacija imala podršku najužeg državnog vrha Crne Gore. Kako su korišćeni državni resursi najbolje govori slučaj pukovnika Vojske Jugoslavije Radovana Aleksića na koga je, kao što je poznato, izvršen napad uz upotrebu vatrenog oružja u Nikšiću novembra mjeseca 1999. godine.

Prema saznanjima do kojih je primjenom operativnih i drugih mjera došla vojna tajna služba čija centrala se nalazi u Beogradu, nalogodavci napada na Aleksića su bila lica iz tadašnjeg vrha bezbjednosnog sektora Crne Gore a neposredni izvršioci iz policijskog kampa na Zlatici i SDB Crne Gore (današnja ANB).

Koliko je akcija bila centralizovano vođena, dirigovana i pažljivo pripremana sa najvišeg nivoa govori činjenica da je u tom vremenu, mjesecima prije napada, dnevno bilo angažovano oko 30-ak lica za praćenje ovog oficira, pretežno pripadnika specijalne jedinice iz policijskog kampa na Zlatici u Podgorici, ali i pripadnika SDB, takođe iz Podgorice, a sve to uz primjenu i drugih mjera tajnog nadzora i prismotre koje su im stajale na raspolaganju.

Na dan napada koji se desio u večernjim časovima bilo je takođe angažovano oko tridesetak ljudi iako je ispred zgrade u kojoj je Aleksić stanovao, gdje se napad i dogodio bilo svega 3-4 napadača a sam obračun trajao, kako nezvanično saznajemo, svega nepun minut.

Pored policijskih snaga koje su u tom događaju učestvovale, svoj zadatak su imali i, djelovi javne bezbjednosti MUP Crne Gore koji su iz saobraćaja potpuno isključili dionicu puta Nikšić – Čevo – Cetinje kako bi se tim pravcem izvukli napadači – crnotrojkaši i vozilima prebacili do Podgorice nakon izvedene akcije, što se i desilo.

Osim toga, u momentu napada potpuno su bile isključene radio veze policije i blokirani signali mobilne telefonije, djelovi Elektrodustribucije Nikšić imali svoj poseban zadatak,
a preduzete i mjere na „pokrivanju“ grupacije iz nikšićke čete 7. Bataljona, pokriveno mjesto stanovanja i poslovne prostorije jednog poznatog nikšićkog biznismena, osmatrano i sjedište OO SNP u Nikšiću i vršene druge opservacije.

Interesantno je da je Centar SDB u Nikšiću potpuno isključen iz ove akcije zbog sumnje nalogodavaca da su oni bili naklonjeni Radovanu Aleksiću, pa su čak naknadno sumnjali da je iz tog centra prema Aleksiću upućeno upozorenje i prije napada na opasnost koja mu prijeti. Uviđaj su izvršili organi bezbjednosti i vojne policije pod rukovodstvom istražnog sudije Vojnog suda u Podgorici a vojna tajna služba odmah započela opsežne operativne aktivnosti prikupljanja podataka sa ciljem otkrivanja počinilaca napada tokom kojih se došlo, ne samo do saznanja o počiniocima napada na Aleksića, već i o brojnim drugim zlodjelima djelova bezbjednosnih službi Crne Gore, posebno Sedme uprave SDB i SAJ, a njihove veze sa kriminalnim miljeom su dobrim djelom i dokumentovane.

Ponašanje nadležnih u Crnoj Gori nakon događaja u Nikšiću je bilo neobično i reklo bi se trojako – u kontaktima sa vojnim komandama su širili uvjeravanja da će slučaj riješiti i pohapsiti nalogodavce i počinioce, ali u svojim institucijama nisu činili ništa na tom planu, bolje reći činili su sve da se slučaj prikrije i zamaskira, dok su na terenu, tajnim djelovanjem, kroz operativne kontakte i po principu šaptačkih diverzija, širili laži o Aleksiću u cilju njegove kompromitacije i obmanjivanja javnosti.

Ubrzo se pojavljuje interesovanje pojedinih stranih i regionalnih službi za ovaj slučaj do mjere da su neke od njih došle u posjed kompletnih spisa predmeta što je jako uznemirilo vrh bezbjednosnih službi u Podgorici.

I kada je slučaj praktično bio pred raspletom, nakon političkih promjena u Srbiji, na opšte zaprepašćenje svih pa i stranih organizacija, a na zahtev rukovodećih ljudi u bezbjednosnom sektoru Crne Gore, predmet za napad na Aleksica se oduzima vojnom pravosuđu i predaje Državnom tužilaštvu Crnu Gore.

Posebno je razočaravajuće djelovala činjenica da su to prihvatili i dali saglasnost nadležni organi u Beogradu, što najbolje govori u kakvom se stanju nalazila država Srbija nakon rata 1999. godine.

Rezultat tog sramnog dogovora na relaciji Podgorica – Beograd, koji ne kompromituje Radovana Aleksića već prije svega državu Srbiju i njene institucije, je činjenica da Aleksić nikada nije saslušan kao oštećeni zbog napada u Nikšiću koji je kvalifikovan kao pokušaj ubistva, kao i činjenica da ništa nije urađeno na planu rasvjetljavanja slučaja, ali je zato kampanja protiv njega nastavljena nesmanjenom žestinom.

Sve vrijeme crnogorska vlast se nastojala dodatno obračunati sa Aleksićem i na svaki mogući način ga kompromitovati do mjere da su njihove službe, za sve što se rđavo dešavalo u Crnoj Gori, prljavom kampanjom, pokušavali pripisati njemu i dijelu vojne službe koji je bio vezan za njega, čak i kada je službovao u Srbiji.

Pojavom Brajuška Brajuškovića i njegovog insajderskog svedočenja 2013. godine kojim je potvrđeno postojanje „crnih trojki“ frustracija činjenicom da Aleksić može biti nezgodan svjedok je dostigla vrhunac. Pojavila se ideja da se na svaki mogući način kompromituje i izvrši obračun sa njim, što je se i desilo 2016. godine pokretanjem montiranog postupka i podmetanjem teškog krivičnog djela ubistvo u pokušaju na štetu policijskog službenika Predraga Šukovića. I opet je, nažalost, sve realizovano uz pomoć djelova bezbjednosnih i državnih struktura u Beogradu, zbog čega je i sam Aleksić javno izrazio nezadovoljstvo ukazujući da se radi „o pojedinim državnim organima Srbije, djelovima njenog bezbjednosnog sistema i uticajnim pojedincima“.

Nakon petogodišnje istrage Radovan Aleksić je oslobođen svih optužbi uprkos činjenici da je na njega vršen pritisak da prizna krivično djelo koje nije počinio, što je djelovalo razočaravajuće na čelnike režima Mila Đukanovića i njihove čauše u Beogradu.

Iznova podsjećamo na izjavu Duška Markovića iz 2016. godine o tome kako je „neko pokušao ubiti Šukovića da bi njemu nanio politicku štetu“ koja predstavlja vrhunac manipulacija službi bezbjednosti Crne Gore i pokazatelj da on, kao rukovodilac sektora bezbjednosti, nije imao dobre namjere ni prema Aleksiću ni prema Šukoviću.

Skrećemo pažnju javnosti na još jedan važan detalj iz njegove izjave gdje kaže „da ne poznaje Šukovića i da ga nikada nije sreo do sudskog postupka koji je imao sa njim“, što je laž jer Marković dobro poznaje Predraga Šukovića pošto je nekoliko godina bio njegov nadređeni starešina.