(VIDEO) Miodrag Perunović: Štit i mač

Piše: Miodrag Perunović

Postoje u sportu situacije koje izgledaju beznadežne, kada vam sve činjenice govore da nema izgleda da uspijete, i dosegnete cilj. Obično je uzrok za takvo osjećanje mnogo kvalitetniji (moćniji) protivnik, loša forma, nepovoljan žreb… Ali ipak, i tada, negdje u sebi se nadate da je moguće čudo, da će vam se sreća osmijehnuti ako date sve od sebe, pružite svoj maksimum… Imao sam takva iskustva, i zahvaljujući njima rodio se kao šampion.

Do tog meča, održanog 01. 9.1989. godine, u Minhenu, mislio sam da sam doživio sve što se u boksu može doživjeti, iza sebe sam imao ogromno iskustvo sa najvećih amaterskih takmičenja, kao i iz 20 mečeva sa najboljim bokserima profi – ringa. A to u Minhenu je bio meč za titulu Interkontinentalnog šampiona (IBF verzije), i tada sam doživio da po prvi put mislim: ovaj put stvarno nema nikakve nade! A osam godina sam čekao tu priliku, uporno se borio za nju… i dočekao je povrijeđen!

Naime, na meču u Budvi (26. 7.) protiv Belgijanca Utofda zaradio sam povredu desne šake. Tada se nijesam sjekirao, bio sam srećan, jer sam tom pobjedom ispunio uslov koji mi je omogućavao da se protiv Andreasa Proksa (šampiona Njemačke) borim za titulu, i zadovoljan, zbog odlične borbe koju je publika na prepunom stadionu imala priliku da gleda. Mislio sam da će taj bol brzo proći, da nije ništa strašno, uostalom, imao sam još više od mjesec dana za oporavak i pripreme…

Pripremao sam se u Parizu, u kampu mog menadžera Mikalefa, bio sam u odličnoj formi, povreda je bila sanirana i ja sam jedva čekao meč, jer ću pobjedom u njemu osvojiti šampionski pojas i ući u svjetsku boksersku elitu… U prelijepom gradiću Djepe, šetajući obalom La Manša maštao sam i o budućim velikim mečevima, koje sam od prelaska u profesionalce želio, a koji će poslije ovoga neminovno slijediti…

To je bilo 7-8 dana pred put za Minhen, tu sam kao zadnji test, boksovao sparing-meč u osam rundi protiv snažnog, tamnoputog Ke-Majua (Zair), i tom prilikom u zadnjoj rundi, poslije jednog snažnog udarca, obnovio i pogoršao povredu šake… pa mi je i najmanji dodir pričinjavao bol!

Na dan borbe ujutru, u hotelu Hilton-park (gdje se održava meč) probudi me telefon, podigoh slušalicu misleći da me vjerovatno zove neki novinar. – Molim – rekoh. – Kume gde si? – čuh poznati glas mog kuma Bore Đorđevića. – O, Boki, ti si… evo me u hotelu, odmaram. – A, u kojoj si sobi? – Nemam pojma, hiljadu dvjesta i… a, šta će ti broj? – pitah ga začuđeno. – Pa, da dođem kod tebe u sobu, evo me na recepciji. Putovao sam vozom celu noć. – Istovremeno me obuze nevjerica i oduševljenje – Dolazi gore! – izdiktirah mu broj…

Kako me je samo prijatno iznenadio! Očekivao sam najavljeni dolazak mog brata, snahe, kumova Jovića iz Nove Pazove, ali Bora me je baš iznenadio. Nešto kasnije moja radost se uvećala, kao i Bora iznenadio me je i moj drugi kum – Petar Božović, koji je došao kolima iz Beograda sa svojim prijateljem Milunom. Zatim se pojavi Borin menadžer Vitko Radomirović, stigavši kolima iz Niša, zahvaljujući kome imam snimak meča, koji je on zabilježio svojom kamerom. Na kraju stiže i moj kum Zoran Radović sa Cetinja…

Radovao sam se njihovom dolasku, a istovremeno bio tužan što su uzalud prevalili toliki put, jer večeras je očigledno sudbina namijenila da “jednoruki Džek” sreću donese Proksu! Tračak nade mi je dao Mikalef, rekavši da je donio injekciju koju će mi dati pola sata prije meča, od koje će šaka da mi utrne, i da neću osjećati bol. Međutim, ispostavilo se da je ta nada bila uzaludna, na zagrijavanju, udarih trenera u ruku koju mi je postavio – i osjetih oštar bol! Injekcija mi nije ništa pomogla…

Desnu ruku eventualno mogu da koristim kao štit! – Dobro, lijeva neka bude mač, pa: – Sa štitom ili na njemu! – Pomislih, smiješeći se kisjelo.

I tako… popeh se na ring koji se nalazio u sredini velike, prelijepe, banket sale, oko koga su se nalazili veliki okrugli stolovi, raskošno servirani, za kojima je sjedejela bogata klijentela. Uoči početka borbe u ring ulazi djevojka u bikiniju sa oznakom za prvu rundu i odšeta svoj krug…

Kad čuh Borin glas iz publike: – Kume, prva ti je dobra! – iako nijesam bio baš raspoložen, ijesam mogao a da se ne nasmijem… Tu veče sam odboksovao svoj možda najbolji meč u karijeri… dvanaest rundi, samo sa lijevom rukom!

Kasnije, pred zoru, u apartmanu, dok je moja ekipa spavala (poslije slavlja koje smo imali u lokalu jednog našeg zemljaka iz Novog Pazara), ja sam u rukama držao šampionski pojas, i svim bićem osjećao sreću i ponos… ali, to se ne da opisati!

Izvor: usns.rs

Pročitajte još:

,,Cetinjski vjesnik“ 1912: Mrak pronosi stud i jezu, a ja pjevam marseljezu srpskom moru i slobodi