(VIDEO) Sedam godina od pokušaja ubistva Predraga Šukovića: Da li je ovaj policijski službenik „ućutkan“

Sedam godina je proslo od kako je 11. jula 2016. godine u centru Podgorice, na očigled velikog broja građana, iz vatrenog oružja ranjen visoki policijski službenik Predrag Šuković, a izvršilac i nalogodavac ovog teškog krivičnog djela i dalje nisu poznati. I po svoj prilici tako će i ostati uprkos ranije datim uvjeravanjima sa najviših državnih adresa i objašnjenjima kako su pucnji u inspektora Sukovica bili pucnji u drzavu Crnu Goru.

Čudno je da ni do današnjeg dana niko nije našao za shodno da sasluša bivšeg premijera Duška Markovića koji je praktično istog dana izjavio da je „poznat osnovni identitet napadača“, niti se reagovalo na iskaz Nebojše Medojevića, tadašnjeg člana Odbora za bezbjednost Skupštine Crne Gore, tokom kojeg je svoja vrlo kvalitetna saznanja o počiniocu krivičnog djela podijelio sa Višim državnim tužilaštvom u Podgorici, što govori da rješavanje ovog slučaja istražiteljima uopšte nije ni bio cilj.

Oni su samo napad na Šukovića iskoristi kao osnov za pokretanje i vođenje poznatog montiranog procesa protiv pukovnika Radovana Aleksića, državljanina Srbije, koji je na kraju okončan blamažom državnih institucija i Aleksićevom tužbom protiv državne Crne Gore, čime je cio slučaj dobio sasvim novu dimenziju i pobudio interesovanje stranih obavještajnih i bezbjednosnih službi, koje su, uvidjevši da se radi o monstruoznoj podvali, stale na stranu ovog oficira.
Podsjećamo, Aleksić je u obrzaloženju svoje tužbe pred Osnovnim sudom u Podgorici detaljno govorio o pozadini ovog montiranog postupka i ukazao da su njegovi nalogodavci i nalogodavci pokušaja Šukovićevog ubistva iste osobe te da iza svega stoji blizak saradnik Mila Đukanovića koji je u to vrijeme rukovodio sektorom bezbjednosti.

Odnos oštećenog Predraga Šukovića prema svemu što se dešavalo je u najmanju ruku čudan, budući da je javnost od njega očekivala brzo rješavanje ovog slučaja i preduzimanje mjera, prije svega, prema nalogodavcima pokušaja njegovog ubistva. Posebno čudi činjenica da se on, kako saznajemo, nikada nije pojavio tokom vođenja postupka protiv Aleksića iako je Aleksićeva odbrana to izričito zahtijevala.

Da li je u pitanju strah ili naknadni dil sa onima koji su ga pokušali ubiti ili pak nešto sasvim treće, može samo da se nagađa, a kako stvari sada stoje time se niko u Crnoj Gori neće ni baviti i vremenom će sve pasti u zaborav. Nakon svega će ostati samo Aleksićeva odbrana kao svjedočanstvo o jednom beščašću crnogorskih institucija i nauk svima, posebno državljanima Republike Srbije, šta se sve može očekivati od primitivnih hordi u sistemu bezbjednosti rezima Mila Đukanovića i njenih reslova u ovom vremenu.