(VIDEO) Vaskrs ideje o mauzoleju

Predsednik crnogorske vlade Blažo Jovanović uputio je Ivanu Meštroviću poruku: „Na osnovu Vaše ranije koncepcije spomenik bi bio mauzolej, na vrhu Lovćena tamo gdje je sada kapelica“.

Ambicije vezane za podizanje Meštrovićevog mauzoleja Njegošu na Lovćenu bile su jedna nova, sadržajno preoblikovana faza u neprestanim nastojanjima državne, partijske ili crkvene politike da velikog pesnika okuju lancima svojih trenutnih ili dugoročnih interesa, što traje od momenta njegove smrti do danas, a sva je prilika da ćemo se sa takvim ambicijama suočavati još dugo.

Rekli bismo da je sve to prepoznala Isidora Sekulić. U studiji Njegošu. Knjiga duboke odanosti, koju je objavila 1951. pre obeležavanja stogodišnjice njegovog rođenja, Isidora je podsetila na događaje pre Drugog svetskog rata i izrekla svoj oštar negativni sud i o poznatom poprsju Njegoševom koje je tih godina izradio Meštrović:

„Ta glava je lep prikaz „lijepoga Vladike“, ali mi smatramo da je netačan prikaz Njegoševa lika, i spoljašnjega lika, i lika kao simbola unutrašnjeg čoveka.

Glava ta odaje tanan umetnički rad, ali to nije suštinski Njegoš. (…) Lik je, kod Meštrovića, bez potrebe i mnogo idealisan, i to neadekvatno originalu idealisan: poza glave, kao simbolistika unutrašnjeg čoveka, neadekvatna je biću Vladičinu, neadekvatna istini. Glava Njegoševa je ne samo netačno, nego bezmalo neprijatno pognuta – čovek se i nehotice seti zabeleške: da je teško bolesnome Vladici glava tako nemoćno padala na grudi, da ju je trebalo podupirati. (…) Skulptura ova nije potekla iz originalnih podataka; to nije Vladičin originalan i normalan lik, to nije izraz duhovne ili karakterne konstitucije Vladičine. Što još posebno žalimo, to je sledeće: ta umetnička vizija Meštrovićeva, to je već više no prilično tipizovan model njegov za glave markantnih muškaraca iz vrlo raznih kategorija. Stoji taj model u autoportretu Meštrovićevu; isti model u nekoliko glava Kosovskih heroja; donekle u lepoj glavi Indijanca jahača; pa eto sad stoji i u glavi Njegoševoj.“

„Do Njegoševa spomenika i lika će valjda ipak jedared doći“, s nevericom i nadom zapisuje Isidora Sekulić.

Partijski i dnevni list Borba izvestio je u maju 1952. godine da je Vlada NR Crne Gore zamolila jugoslovenskog ambasadora u Vašingtonu Vladimira Popovića da u njeno ime ponudi Meštroviću izradu spomenika na Lovćenu, te da je skulptor prihvatio ovu ponudu, zbog čega je predsednik crnogorske vlade Blažo Jovanović uputio Meštroviću poruku koju je Borba objavila:

„Spomenik Njegošu, mi zamišljamo u vidu divnog i veličanstvenog mauzoleja koji bi kao veliko umjetničko djelo bio izrađen u duhu onoga što je najviše inspirisalo Njegoša: ‘pravda, sloboda i dostojanstvo čovjeka i naroda’ – kako Vi to lijepo rekoste u uvodu Vašeg pisma drugu Popoviću. Taj mauzolej postavili bi na vrhu Lovćena tamo gdje je sada kapelica.

Mi smatramo da bi takvom spomeniku kao velikom umjetničkom djelu u slavu Njegoša najbolje odgovarali motivi iz Njegoševe i narodne epike, a ne religiozno-crkveni motivi.

Prema tome, neki od osnovnih elemenata Vaše ranije koncepcije poslužili bi za stvaranje spomenika: spomenik bi bio mauzolej, i bio bi zbilja osamljen na vrhu Lovćena, gdje je sam Njegoš izabrao sebi mjesto koje mu odgovara.“

Jedan usamljen glas

Možda je i sama pomisao „spomenik vrh gore“ pomalo teatralna – ja sam lično mišljenja da bi spomenik trebalo postaviti u Cetinju ili u samom pjesnikovom zavičaju – Njegušima. Smatram da Lovćen sa svojim krajolikom ne odgovara spomeniku, a vrlo je važno uklopiti spomenik u ambijent. To je tim osjetljivije, što će se vaše dlijeto za stalno i čvrsto povezati s Njegoševim perom – pa bi bilo šteta da okvir novog spomenika bude forsiran… – poručio je u novembru 1952. godine Cvito Fisković Ivanu Meštroviću. Glas Fiskovića bio je, nažalost, tada usamljen.

Odluka je očigledno već bila doneta i javnost je o njoj preko Borbe obaveštena: nije više reč o spomeniku Njegošu na Cetinju, nego na Lovćenu, i nije reč o spomeniku na Lovćenu, nego o Meštrovićevom mauzoleju koji bi, kako navodi Blažo Jovanović, postavili „na vrhu Lovćena tamo gdje je sada kapelica“.

Iz dostupne dokumentacije se vidi i ono što u Borbi nije objavljeno, pri čemu nije bez značaja ni hronologija. Vlada Crne Gore se obratila Meštroviću preko ambasadora Vladimira Popovića 2. aprila 1952. godine, a Meštrović je jugoslovenskom ambasadoru odgovorio već 6. aprila. Podsetio ga je da se „pred više od petnaest godina bavio problemom spomenika Njegošu“, zamišljajući ga tada „na Lovćenu, u formi jednog malog hrama s Njegoševom figurom u nutrinji zdanja“, a „mjesto je bilo ono isto gdje je jedna kapelica Njegošu u spomen“.

„Ta ideja je propala jer da su se navodno protivili crkveni krugovi, jer da im nije izgledala dosta pravoslavna“, piše Meštrović ambasadoru Popoviću i saopštava mu da je tom prilikom „sam bio napravio jedno njegovo poprsje i poklonio jedno Jugoslavenskoj Akademiji Znanosti i Umjetnosti u Zagrebu, a jedan se je primjerak nalazio kod kralja Aleksandra na Dedinju“.

„Sada su prilike izmijenjene, pa će se, po svoj prilici, tražiti i drugo mjesto i rješenje, ma da i danas imam osjećaj da bi spomenik trebao biti, da tako kažem, osamljen i izdvojen iz svagdašnjice, kao što se je i on bio izdvojio“, poručio je Meštrović. Još je naglasio da daje „principijelni pristanak“ i moli da mu vlada Crne Gore javi „gdje oni namjeravaju podignuti spomenik, u kojem opsegu, i kako ga zamišljaju ostvariti“.

Ambasador Popović je ovo pismo prosledio Vladi Crne Gore, a onda je Blažo Jovanović 21. maja uputio Meštroviću ono pismo čiji su delovi objavljeni u Borbi. U tom pismu su Meštroviću razjašnjene dileme koje su ga u ovoj stvari pritiskale: iako su se prilike izmenile, neće biti traženo nekakvo „drugo mjesto i rješenje“, nego će, ne spomenik, nego „veličanstveni mauzolej“ koji bude uradio, biti postavljen „na vrhu Lovćena tamo gdje je sada kapelica“.

Ako sudimo na osnovu dokumentacije objavljene u studiji Ljubomira Durkovića Jakšića Njegoš i Lovćen, kao i u zabranjenom, tematskom dvobroju časopisa Umetnost koji je objavljen pod naslovom Sumrak Lovćena 1971. godine, ovakva poruka upućena Meštroviću iz Titograda, a čiji su delovi objavljeni u Borbi, pogotovo detalj „taj mauzolej postavili bi na vrhu Lovćena tamo gdje je sada kapelica“, nisu izazvali nikakvu javnu reakciju. U dosadašnjim rekonstrukcijama ovog pitanja nije objavljeno ni neko reagovanje iz okrilja Srpske pravoslavne crkve, na čijem se čelu tada nalazio patrijarh Vikentije II (mirsko ime Vitomir Prodanov).

Jedna reakcija ipak je usledila, i to od tadašnjeg upravnika Meštrovićevog imanja Cvite Fiskovića, koji će kasnije postati direktor Konzervatorskog zavoda za Dalmaciju sa sedištem u Splitu. Očigledno izazvan informacijom objavljenom u Borbi da će Meštrovićev spomenik biti podignut umesto kapele, Fisković se u jesen 1952. godine uputio na Lovćen, o čemu je obavestio Meštrovića, koji mu u pismu upućenom iz Njujorka 13. novembra poručuje:

„Iznenadilo me da ste se po ovakvom vremenu penjali na Lovćen, a kad već jeste želio bih čuti i vaše mišljenje gdje i kako treba postaviti Njegošev spomenik? Što se mene tiče, stvar vam stoji ovako: kako onda kad su me Crnogorci pitali da li bi spomenik učinio tako i sada, mislim da spomenik Njegošu ne spada ni u Cetinje, ni u Podgoricu i ni u jedno drugo profano mjesto – nego baš na Lovćen. Bez obzira na sve, uprkos gromu i oluji, jer ‘oro gnijezdo…’ „

Izvor: novosti.rs

Pročitajte još:

(VIDEO) Senke dnevne politike