(VIDEO) Vlast osporava testament

Kao što smo naveli u juče objavljenom nastavku ovog feljtona, Skupštini opštine Cetinje poslala je 2. novembra 1970. godine Ustavnom sudu Crne Gore neku vrstu elaborata, u kome cetinjska vlast navodi i sledeće:

„Poznato je da Danilo nije izvršio Njegoševu oporuku. Umjesto da se zavladičio on se proglasio knjazom i postao prvi svjetovni gospodar Crne Gore iz dinastije Petrovića. Neispunjenju Njegoševog testamenta Crnogorska pravoslavna crkva se nije protivila. U Njegoševom testamentu nema ni pomena o obavezama o sahrani. On nije unio u testament obavezu svojim nasljednicima da ga sahrane na Jezerskom vrhu“, tvrde cetinjske vlasti, ali: „Stoji činjenica da je Njegoš za života sebi odredio mjesto večnog pokoja, a ono se nalazi na lovćenskom Jezerskom vrhu’, na kome je podigao ‘građevinu, koju pisci različito nazivaju: grobnicom, kapelom, kapelicom, crkvicom, crkvom, spomenikom, mauzolejom.“

„Ta građevina koju je Njegoš podigao na Lovćenu, faktički je bila njegova grobnica“, a „po pravoslavnom crkvenom pravu nije mogla biti crkva, tj. Hram, osvještano javno mjesto gdje se Bog slavi i veliča, gdje se vjernici sakupljaju da budu učesnici spasonosnih istina i darova, koje im daju od I. Hrista određeni organi“.

Vlasti Cetinja zaključuju da je na Lovćenu kapela građevina „nadgrobnog tipa“ i da „nad kapelama u privatnom vlasništvu crkva nema nikakvih prava“. Baš to je, tvrde, slučaj sa Njegoševom kapelom koja „nema obredsku namjenu“, a „sličan je primjer i sa Oplenačkom kapelom“.

Želeći da dokažu da Crkva Svetog Petra nije crkva već nadgrobni spomenik, sastavljači elaborata, između ostalog, navode: „Ako se radi o kapeli, kako najčešće nazivaju Njegošev nadgrobni spomenik, onda ona nije opšteg karaktera, već ima specifičnu namjenu – nadgrobne kapele. Sa druge strane, ako se usvoji naziv kapela, onda ona na Lovćenu je nadgrobnog tipa. Nad kapelama u privatnom vlasništvu crkva nema nikakvih prava. Takva je Njegoševa, jer ona nema obredsku namjenu. Ona stoga nije vlasništvo crkve već dinastije Petrovića.(„) Ako je kapela privatna ona nema nikakve svrhe i može je srušiti onaj ko je nasljeđuje. Prema tome, u ovom slučaju, vlasnik kapele je državna vlast koja je naslijedila vlast. (Očito se misli da su nasledili dinastiju Petrovića). Samim tim što se Njegoš izdvojio iz kruga manastira, gdje mu mjesto sahrane kao mitropolitu izričito pripada, napravio je ličnu kapelu, tj. nadgrobni spomenik kao gospodar ili genije.(„) Iz izloženog se da zaključiti da se u ovom slučaju isključivo radi o nadgrobnom spomeniku, tj. mauzoleju koji je sebi sagradio Njegoš za života. Samim tim što ga je podigao to je Njegoševa zadužbina“, zaključuju cetinjske vlasti.

Potom dokazuju stav da je kapela podignuta na Lovćenu 1925. godine „nedvosmisleno“ zadužbina kralja Aleksandra Karađorđevića, što je naročito argumentovano analizom enterijera koji „u stvari simbolizuju znake države i ktitora, što je takođe dokaz da nije u pitanju crkvica, sveti hram u kanonskom smislu, kako kapelu na Lovćenu želi da prikaže Srpska pravoslavna crkva“.

„Sa kakvom neodgovornošću i nepoštovanjem je rađena današnja kapela, dokazuje ovaj odlomak iz Memoara umjetnika Uroša Predića, koji je ukrašavao njenu unutrašnjost“, navedeno je u elaboratu, a onda je citiran Predićev tekst:

„God. 1925. imao sam čast da svojim slikama ukrasim nadgrobnu kapelu najvećeg pesnika na vrhu Lovćena. Predviđeno je četiri lokalna sveca: Sv. Vasilije Ostroški, Sv. Petar Cetinjski, Sv. Stevan Piperski i Sv. Jovan Vladimir. Sem toga u apsidi oltara Isus Pantokrator.

Na zaravni bio je logor jednog odreda pionira koji su imali da na brzu ruku pretvore vratolomnu kozju stazu: u primitivne stepenice, da bi stari patrijarh, dvor i cela pratnja sa Njegoševim kovčegom mogla da se uspenje do vrha. Kad sam sa svojim stvarima stigao do kapele, zateče me sve zakrčeno, jer su po srpskim običajima svi završni poslovi odlagani do krajnjeg roka. Ni vrata, ni prozora, pod razoren, da bi keramičari postavili svoje pločice. Ali slike ne mogoše da uđu, mada su rađene po ‘tačnim’ merama dobivenim i kontrolisanim od stručnih odgovornih lica. Moramo mramorne ploče da suzimo sa gubitkom vremena. Petu sliku, Pantokratora, imao sam da izradim takođe kajmovim bojama na zidu u apsidi, teskobnoj i zakrčenoj skelom.

Radio sam toplo obučen, sa kapom preko ušiju zbog strahovite promaje, dok je jedan cetinjski firmopisac ispisivao biblijske reči na dnu tambura koji nosi kube. Bio je epileptičar, i na bedu stiglo ga zlo, te on prospe crnu kajmovu boju i uprska zidove. Srećom moje slike nisu još bile nameštene. Da bi vrtlog bio što veći, dođoše i staklari da nameste prozore, a sutradan stiže još jedan transport; velika mramorna ploča sa reljefom Sv. Đorđa na konju, od vajara, Lukića, kojoj je određeno polukružno polje iznad ulaza. Reljef nije mogao da uđe u svoju nišu, koja se nije mogla proširiti. Da se reljef izradi ponovo, nije bilo vremena, a i ko da snosi štetu? Drugo nije bilo, već moraše od ploče otkloniti duž cele pravolinijske baze 10 cm, te tako odsekoše konju noge ispod kolena, a od aždaje ostadoše samo gore povijeni delovi glave i rep. Preko ove vrlo nemile stvari prešlo se ćutke“, napisao je Uroš Predić.

Ono što se dogodilo na svečanosti otvaranja kapele, 21. septembra 1925. godine, u elaboratu je opisano na sledeći način:

„Pošto je završen govor, izlazi pred Kraljem Mitropolit Gavrilo Dožić u ime pravoslavne crkve i naroda iz Crne Gore i kaže: ‘Blagodarimo za divnu zadužbinu, koju je podigao svome neumrlom pretku Vladici Radu i za sva dobra, koja čini Srpskoj crkvi i narodu’.

NJ. V. kralj odgovara Gavrilu Dožiću: ‘Visokopreosvešteni, predajem vam u amanet moju zadužbinu i kosti slavnoga Njegoša, da ih i dalje čuvate’ (vidi spomenicu st. XXXVI). Prema tome, jasno i nedvosmisleno se vidi da sadašnja kapela na Lovćenu nije zadužbina Njegoševa, da to nije ona kapela na Lovćenu koju je Njegoš sebi sagradio, već da je to zadužbina kralja Aleksandra Karađorđevića. To isto se može vidjeti iz govora pretsjednika cetinjske opštine Toma Miloševića, koji takođe zahvaljuje kralju na zadužbini (Vidi Spomenicu)“, navedeno je u elaboratu, u kome sledi opis primopredaje ključeva kapele.

„Zatim mitropolit Gavrilo Dožić, predaje ključ od kovčega NJ. Veličanstvu Kralju, koji mu ga vraća s riječima: ‘Vama ga predajem.“

Kapela državna svojina

„Ako je kralj Aleksandar Gavrilu Dožiću predao ključ od kovčega, to nikako ne znači da mu je predao u svojinu kapelu koju je podigao kao suveren iz prvenstveno političkih razloga s državnim parama. Isto tako iz riječi ‘predajem Vam u amanet moju zadužbinu’ ne može se zaključiti da je predao i vlasništvo crkve, jer u amanet se ostavljaju i ljudska stvorenja na zaštitu a to ne znači da ona onome kojemu se povjeravaju, ostaju u svojinu. Uostalom, iz izloženog se vidi da Aleksandrova zadužbina nije crkva već nadgrobni spomenik, otuda kapela nije crkvena već državna svojina o čijem se održavanju i zaštiti staraju državni činioci“, konstatuje se u elaboratu.

Izvor: novosti.rs

Pročitajte još: