Vile se će se grabiti u vjekove da mu vjence dostojne spletu: Na današnji dan je umro serdar Janko Vukotić

Priredio: Miomir Đurišić

Na današnji dan, 4. februara 1927. godine umro je Janko Vukotić, serdar i armijski general u vojskama Knjaževine i Kraljevine Crne Gore.

Krajem 1915. godine oko pola miliona austrougarskih, njemačkih i bugarskih vojnika napalo je Srbiju, čija se vojska uz teške gubitke povlačila preko Kosova i Metohije, Crne Gore i Albanije, sve do Krfa. U namjeri da presječe povlačenje, Austrougarska je preduzela operaciju da to odstupanje presječe u Crnoj Gori. Bečki generali znatne snage uputile su u tom pravcu.

U to vrijeme, crnogorska vojska je bila u veoma teškoj situaciji. Vojnici su ili imali ljetnje uniforme, ili nosili odjeću donijetu od kuće. U jedinicima gotovo da je vladala glad – sledovanje za nekoliko dana bilo je samo pola kilograma hleba. Crnogorski vojnici nosili su zastarjelo oružje, a i municije je bilo malo. Ukupan broj vojnika pod komandom Janka Vukotića bio je oko 6.500. U odlučujućim bitkama 6. i 7. januara 1916. godine,  na Mojkovcu, Austrougari nijesu uspjeli da ostvare svoj naum – vojska Kraljevine Srbije povukla se preko Čakora i Podgorice za Albaniju.

Ali, rat se nastavio. Austrougari su 11. januara osvojili Lovćen, dva dana kasnije i Cetinje. Janko Vukotić je bio zarobljen, a nakon povratka iz austrougarskih kazamata poslije rata i ujedinjenja 1918. godine, vojnu karijeru nastavio je u Beogradu. Bio je u nemilosti Nikole Pašića, koji je uporno odbijao da mu da čin generala. Tek na treću intervenciju kralja Aleksandra, koji ga je izuzetno poštovao, dobio je čin brigadira. 1925. godine dobio je čin armijskog generala. Umro je dvije godine kasnije i sahranjen je u Aleji velikana.

O dramatičnim danima poslije Mojkovačke bitke serdar Janko Vukotić svjedoči:

Petog januara držali smo sjednicu: Kralj, Vlada, i ja, u dvorcu na Kruševcu, što da se radi. Jednoglasno zaključismo, na kraju krajeva, da se povlačimo, te da se vojsci izda naređenje da brani odstupnicu. Ja neću da kažem Kralju da sam ja to naređenje vojsci već izdao (bio sam šef Štaba Vrhovne Komande na mjesto Pešića), ne bi li i on potpisao. Risto Popović mu podnosi na potpis.

A on veli: „Neka, čoče, da se malo odmorim, ta gotovo je, složeni smo svi.“

Ja se vratim u Podgoricu i cio sjutradan izdajem naređenja vojsci, naročito Sandžačkoj, kako i kuda da se povlači. Strašno sam umoran. Jedva se držim na nogama. Isprozebao. Promukao. U to dođe kraljev auto – zove me Kralj u Kruševac. „Reči u Kruševcu, da neću doći!“ viknem ja šoferu. On stoji, ne miče se. „Miči se, pogani, jesi razumio što ti kažem!“

– Sto puta tako došao bi prije auto da idem Gospodaru, a kad tamo, nema ništa do besposlica. Predosjećao sam da me Kralj zove da me mozda spriječi u komandovanju. Bojao sam se zbog onoga na jučerašnjoj sjednici, da se nije predomislio, ka što se često predomišljao.

U to provaljuju nekolicina oficira i dignu me iz stolice:

„A da hoćeš, Boga mi zaista još ići kad naređuje Gospodar! Idi pa da vidimo što će!“

Bače me u auto. Imao sam vatru, jedva govorio.

Došavši u Kruševac pitam:

„Đe je Gospodar!“

– „Eno ga u sobi!“

Nikad mu nijesam ulazio bez prijave, iako mi je to dozvoljavao da vazda uđem kod oću. Ali sada sam rupio onako kroz vrata da se i on začudio. Sjedio je na krevetu, u uniformi. Pred njim jedan sto, i kod stola stoji Mirko, ukočen, bolestan. Knjaz Petar, za drugim stolom, čuka prstom o sto.

„Što je, Janko!“ veli stari začuđeno.

– „Što si me zvao, Gospodaru?“

-„Janko!“

– „Zapovijedajte, Gospodaru!“

– „Ja idem.“

– „Kud, Gospodaru?“

– „U Skadar!“

Zamuti mi se pred očima, izgubih sve obzire, i onako bolestan i rastrojen stadoh vikati iza glasa, da su bale skakale oko mene:

„E čuj me, Gospodaru! Služio sam ti trideset godina! Čuvao sam te bolje nego što te čuvala tvoja žena Milena i nego tvoje šćeri. Bolje, zato jer sam više razumio od njih. Pa kad nas tako ostavljaš, evo će ti reći da si i sad poslušao sinove, a sinovi tvoji nijesu služili ni tebi ni otadžbini, niti su ti branili čast, ni čast Crne Gore. Pa hajde, izdaj je i ti! Što gođ je nevaljalstva, u sva su ugazili. E sad vidim da smo te uzalud branili i čuvali“…

Govorio sam tako ne znam koliko, izvan sebe, a on je samo vikao: „Janko, Janko! Smiri se! Janko“

I onda je viknuo što može: „Janko, čuj me! Zakleo sam se svojoj familiji na ćivotu sv. Petra da ću večeras biti u Skadru; ali evo tebi dajem riječ: ne bio ja čovjek ako se sjutra ne vratim opet ovamo! Razumiješ li, čoče!“

– To me dirnu, pomislih mu na familiju, pa rekoh:

„Pa što mi ne kažeš, za Boga?“

– „A ne daš mi da ti kažem.“

– „Oprosti, Gospodaru.“

Povjerovah mu, bi mi krivo na mene sama što sam onako izašao iz takta.

Mir sa Austrijom podrazumijevao je da su Crnogorci slobodni i da vlada ostaje ista

Tri ili četiri automobila bijahu tu, oko Kralja, pa ih opkoliše sluge i dvorjani. Vuko Vukotić – bio dvadeset godina komandant dvorskih perjanika – stoji obješenih brka, oklembesao se onako, ne miče se.

„Što je, Vuko, što ne sijedaš?“ viknuh ja.

„Čuješ li što reče Gospodar, sijedaj!“

On ćuti, ništa ne govori.

„Čuješ li ti“, ponovih mu ja, „zašto ne sijedaš, sijedaj – evo komandujem ti u prisustvu Gospodarevu: sijedaj!“ – i on se onda mače i sjede.

Odoše. Ja se malo poslije uputih za njima u Podgoricu. Vlada tamo viđela Kralja đe prođe, pa me podrugljivo dočeka, kao da sam ja s njime u sporazumu. Zovnuh ih u jednu kancelariju, ispričah kako će se Kralj vratiti, i malo ih umirih.

Cio taj dan provedoh tu u vezi sa vojskom. Stiže mi poslije moj zastupnik, mladi brigadir Petar Martinović, s Štabom. Ostavio sam bio njega za komandanta u Sandžaku, iako je bilo starijih po činu, jer je vrlo sposoban i energičan oficir. Reče da je sve spremno, i da će se moći sa nekim baterijama preći oko Kastratskih virova te braniti odstupnicu. Odobrih mu. Ha, sokole!

Uveče dođe poštar, i reče mi da me zove Kralj na telefon. Pređoh u susjednu kuću(u poštu) i zapitah odakle zove. Rekoše: „Iz Skadra.“

Kad to čuh, pomislih da ne kreće ovamo, pa šćedoh reći da ne kreće po noći.

„Halo, halo! Jesli li ti to Janko?“

– „Evo jesam, Gospodaru.“

– „Janko, čuj me!“

– „Zapovijedajte, Gospodaru!“

– „Janko, ja krećem. “

-„Kud Gospodaru?“ – htjedoh opet reći da ne kreće po noći.

– „Idem na Lješ i San Đovani, pa preko mora!“

Kad to čuh, sve se oko mene okrenu, izgubih prisebnost duha, i samo zavikah:

„Idi, nikad se ne viđeli!“ Bačih slušalicu kao lud i izađoh. Zvrji telefon, istrča poštar za mnom:

„Ajde, ajde, govori Gospodar još!“ Uzeh slušalicu.

„Janko, hvala ti na službi!“

– „A tebi ne-hvala!…“

I opet bačim slušalicu.

Božo Petrović i Jovo Popović, koji su bili kod njega, pričali su poslije da je Kralj na telefonu govorio nekih 20 minuta…

E, što sad da radim? Stadoh da se mislim. Odstupiću s koliko mognem vojske. Od Nikšića vojske nema… Martinović mi javlja da ćemo mi moći odstupiti. Ha, Bože pomozi! No poslije, on javlja telefonom kako su topovi ostali bez vojske. E, što sad? Da idem na Plavnicu, pa lađom za Kraljem? Poslije opet promislih: pa da tuda krenem za Kraljem, bez vojske, svi bi mi Crnogorci rekli da sam bio s njime u dogovoru da ih ostavimo, a naročito poslije onog na Kruševcu.

E, nema se kud tamo, ostaću s narodom, pa što nam Bog da.