Virus fašizma

Piše: Goran Danilović

Dogodilo nam se nešto čega je bilo u ružnim pričama iz davnine, nešto o čemu se tek slutilo da je neminovnost budućnosti, ali ne naše. Virus nas je satjerao u sebe, unutra u nepoznato carstvo, u mikrokosmos, u zapuštene predjele nepoznatog. Život koji je ubrzao svijet i svijet koji je ubrzao živote u minulim decenijama postali su šuma od koje se nije vidjelo drvo – čovjek, pojedinac. Odavno smo brojka bez obzira što nikada u istoriji nije postojalo više propisa i pravila kojima su nam garantovana prava. Upravo to, to detaljisanje do najsitnijeg govorilo nam je da nešto nije u redu, da je opšti život pregazio život jednoga, porodice, manjih  grupa i zajednica.

Opšti život danas je ugrožen, raspada se, jer se odavno razboljela njegova osnovna snaga i ćelija – čovjek, ličnost, osoba. Ta jedinka sada ispašta, ne razumijevajući vlastitu krivicu. Ipak, razumjećemo.

Izgubljeni smo, uplašeni, razapeti. Prinosili smo žrtvu sada već nekom univerzalnom opštem biću koje nam je okrenulo leđa. Danas vidimo svi da je svijet pred kolapsom nespreman da uči iz prošlosti. Arogancija savremenosti je na koljenima.

Prepotencija modernosti dovela je do kolektivne humanističke impotencije. Vjerovali smo da možemo sve, da smo posebna nadljudska vrsta, da smo postali neko drugi i neuporedivi već u poređenju sa roditeljima. Kao da smo stvoreni, a ne rođeni.

Ismijavali smo prošlost, čudi li se ljudskoj naivnosti, oholosti, lutanjima, patnjama, stradanjima i znali da to nama ne može da se desi. Znali? A tako davno prenenesena nam je poruka našeg genetskog pamćenja da je „znanje krhko“. „Čovjek je mjera svih stvari“ još je davnija mudrost ali zvuči smiješno u svijetu kolektivizma. Mudrost i iskustvo satjerani su u ćošak srama, a potrošačka svijest i kupovna moć, postale su otuđena čudovišta koja su referentna vrijednost cijelog čovječanstva. Udarili smo u zid i razbijenog nosa krvarimo širom svijeta.

Ono kolektivno Nadbiće, kojemu mi upumpavamo život sada već ne izgleda goropadno i svemoguće, razotkrilo se kao ofucano i  licemjerno ništa. „Zlatno tele“ našeg surovog doba kojemu smo dnevno prinosili žrtve postalo je rogato čudovište koje se batrga i  želi da nastavi život i bez nas. Ipak, sve što se raspadalo u vrijeme bujanja globalizma sada počinje da živi – bolest ga je vaskrsnula. Prvo smo vraćeni sebi, „bližnjem svome“, smislu postojanja, patnji koja je tako ljudska i često usamljenička. „Ostanite doma“ posljednja je univerzalna poruka, a stigla je od onih koji su srušili domove širom svijeta, obeskućili čovječanstvo i čovjeka. Valjda nam je sada jasno da poslovi nisu naša „druga kuća“, da svaka karijera nije ni ispred djece ni ispred roditelja, sada nam nije potrebna njega i razumijevanje poslovnog partnera, sada se traži ruka bez koje smo juče mogli. Sva tehnologija ovoga svijeta ne može da je zamijeni. Buka i vreva utopile su se u tišinu razmišljanja i samoće, a tako smo ih prezirali i bagatelisali. Biti smrtan znači ponovo postati živ.

Nikola Kopernik tražio je smisao među zvijezdama, a Imanuel Kant je napravio „kopernikanski obrt“ i izgradio filosofiju na maksimi da se zagledamo u sebe. Bilo je to novo čitanje poruke sa Delfijskog proročišta: „spoznaj samog sebe“. Zaboravili smo, ponovo se otisnuli u svemir tražeći se i tražeći nove prijatelje, novu rodbinu, nove očeve i majke, drugačiju djecu. U svemir, a da pognutig glava, kao niko prije nas, danonoćno gledamo tik  ispred sebe? Ubi bene ibi patria. A gdje je naša domovina?

Narodno pamćenje kaže da je svako zlo za neko dobro, dakle, čovjek i ljudi i iz ovog stradanja mogu izvući nauk za budućnost. Ostvarila se želja mnogih širom svijeta da svi budemo u jednom velikom tv rijalitiju – prenos uživo opšteg umiranja i straha. A i bez te čežnjivosti za spektaklom u ličnim životima znali smo da je bolest najpostojanija stvar u življenju. Mi smo virus – otrov koji je zarazio planetu, a onda smo zarazili sebe. Ovo je naših ruku djelo, nije u pitanju nikakva osveta univerzuma jer u njemu vladaju zakonitosti, a među nama pohlepa. Quid faciant leges, ubi sola pecunia regnat? Šta mogu zakoni tamo gde samo novac vlada? Dokazujemo! Gotovo ništa!

Sedamdeset godina nakon najčuvenijeg samoubistva, nakon što je Adolf Hitler sebi presudio, hitlerizam i fašizam žive u našim virusima. Nismo ih izliječili nego smo ih usavršili. Namjerno, u laboratorijama smrti ili se virus prilagođava našim željama, svejedno je. Bolesni umovi nacizma danas se raduju. Sve što oni nisu dovršili u projektu stvaranja Nadčovjeka učiniće virus fašizma. Zar oni kao i Covid-19 nisu željeli da se riješe starih i nemoćnih, svih koji su imali jednu ili više sistemskih bolesti? Zar nije bio plan da se razmnožavaju samo superljudi, sa nekom vrstom SS genetike? Zar većini slabih muškaraca nije trebalo oduzeti pravo na porodicu? Zar COVID ne ubija skoro planski? Zar prethodno AIDS nije trijebio dominantno one koje je i Adolf želio da zbriše? Samo od njega do sada je umrlo preko trideset miliona ljudi, a broj onih koji još žive sa njim je višestruko veći. COVID, SARS, MERS predstavljaju naše nevidljivo sjeme koje se samousavršava ili mu pomažemo, opet, svejedno je. Virus nepogrešivo pogađa želje potrošačke civilizacije – stari i bespomoćni koji više nisu u stvaralačkoj snazi na meti su podmuklog odstreljivanja. Usput, kolateralna šteta su i mlađi sve dok neki COVID-34, 56, 78, ne podesi nišanske sprave do savršenstva.

Ljubav među bližnjima razorena je zauzetošću – virus se već potrudio da najbliži sa ovog svijeta putuju sami. Kremiraju ih specijalizovane  službe i odlažu na tuđim grobljima.

Usavršili smo umiranje i smrt, svejedno je da li nam je pomogao virus ili mi njemu. Ali „napredujemo“! U doba kolere, u doba Crne smrti spaljivani su na gomilama. Stražarena su potom brda pepela. Te slike bile su inspiracija Adolfu da gasom i ognjem desetkuje Židove, Rome i nahvatane Slovene.

Raskućeni ljudi danas traže zaboravljene kuće i kada ih nađu opiru se samovanju u njima. Bježimo iz jedinog zagrljaja u kojemu je spas. Nakon privida opštežića u svijetu koji nas je fascinirao šarenilom nedokučivih mogućnosti, a suštinski izolovanošću od drugoga i usamljenošću u mnoštvu usamljenih, samoizolacija i susret sa sobom postali su neizdrživa intima, povratak u utrobu, sučeljavanje sa smislom.

Neizdrživo je!

Dvije ili pet nedjelja sa vlastitošću i najbližima postaje prokletstvo. Virus zna čega se plašimo, zna čemu se radujemo, zna otkuda i gdje želimo da pobjegnemo. Ne treba brinuti, pomoći će nam, istjeraće nas jednom na čistinu, iz posljednjeg utočišta koje nam je u prapočetku dato kao prvo. Istjeraće nas iz ljubavi u carstvo ničega.

Rečeno nam je da se čuvamo želja jer će se ostvariti. Živi bili pa vidjeli.

Dogodilo nam se nešto čega ima u ružnim pričama iz budućnosti.

Biti smrtan znači ponovo postati živ.

Amor omnia vincit.

Pročitajte JOŠ:

Poslednje zalihe slobode