Više nas je koštala „vrlina“ uvezena sa Zapada nego sav grijeh Istoka

Piše: Darko Ristov Đogo

Vidjeh ovih dana, na marginama rasprava o Rusima i Rusiji, kako se, valjda u sklopu svjesne ili nesvjesne racionalizacije sopstvenih nadanja, projekcija, snova, govori o dekadenciji ruskog društva.

Naravno: savršena društva ne postoje, pa ni rusko nije takvo. Njegovi ideali su, upravo kao i ideali srpskog društva, svjetlosti udaljenih svjetlionika u tminama života i istorije. Ideal Svete Rusi(je) – i u istoriji, i u sadašnjosti – jeste metafizičko i etičko smještanje onog najboljeg u nama, naših težnji koje nisu sasvim smjestive u neko vrijeme i prostor, ali bez kojih bi sve što jesmo – bilo besmisleno. Sjetimo se, uostalom, da i za našu kosovsku zavjetnu smislotvoreću tragediju važi i da su joj prethodile dezintegrišuće zađevice plemstva (i Rusi imaju isto kazivanje, vezano za tatarski jaram kao i izraz kneževske „usobice“) izražene u Njegoševom „velikaši, proklete im duše“, ali je istovremeno „sve je dobro i čestitio bilo/i milome Bogu pristupačno“. Jer: iznad blatnjave stvarnosti, kao njeno mjerilo i orijentir, stoji ideal.

U tom smislu: ideali ne čine sami po sebi stvarnost, ali ni stvarnost, društvena ili politička, koja nikad nije u stanju da iznese ideale, ne odriče njihovi dejstvenost, ukoliko vektori nisu sasvim izgubljeni. Zato je tragično to što i Rusija i Srbija i dalje žive inercijama identitetskih i idejnih lutanja HH vijeka, ali to ne znači da su i idealni ranijih vijekova danas sasvim nedejstveni.

Međutim, ono što posebno ilustruje infantilnost priče o Rusiji u kojoj se „porodica raspala“ a ljudi „traumatizovani materijalisti“ koji se samo odaju pijanstvu i bludu jeste – paradoksalno – istorijsko trajanje „takve“ Rusije! Dakle: ne, gospodo, Rusija nije od juče prepuna i raznih podlaca, nije od juče dom ljudi koji u stepi traže nešto što ne mogu naći, najdubljih i najdivnijih, najgrešnijih i najjadnijih ljudi. Kao da se nešto novo reklo o Rusiji i kao da to sami Rusi nisu rekli o sebi!

Pročitaš srednjovjekovne „povijesti“: monasi se žale na pagane koji su se krstili, ali nisu još primili hrišćanski etos. Pogledaš žitija svetih ljudi – koliko samo grijeha i čemera, pored svetosti i svjetlosti! Disfunkcionalna porodica! Niste čitali Dostojevskog – disfunkcionalni braća Karamazovi, niste čitali Šolohova – ko li je tamo „funkcionalan“? Niste čitali Pasternaka – onaj dr Živago, i Rusija-Lara, disfunkcionalni i vitalni, istovremeno. Čemer ruskog čovjeka – a „Moskva – Petuški“? Jeste li gledali „Brata“?

Da li je funkcionalan „Lavr“ Vodolaskinov? Ne. Kao ni njegov predložak – sv. Ksenija. Ljubav je disfunkcionalna u tragičnom svijetu, ne samo grijeh i zabluda, uostalom.

Nije ovo nikakva apoteoza grijeha, ruske zablude – mada bi i to bilo sasvim ruski. Već samo podsjetnik da je Rusija kao život: nesmjestiva i nemjerljiva mjerilima vaše „funcionalnosti“.

Pa se ne brinite za nas. Mi smo živjeli bez vas. Više nas je koštala „vrlina“ uvezena sa Zapada nego sav grijeh Istoka. Sa njim smo živjeli i borili se. Izborićemo se i sa ovim novim. Disfunkcionalni.