Vjera otaca
Jerej Ognjen Femić
Piše: Jerej Ognjen Femić
Ko su naši oci? Ko su tvorci naši? Koju vjeru vjerujemo? I kakva je bila vjera naših otaca
Bog se sa nama upoznao preko naših otaca, oni su prvi u Njega povjerovali. A i mi se sa Bogom istom vjerom upoznajemo, jer upoznaju nas sa Bogom naši preci. Prvi je povjerovao u Hrista Boga naš praotac Simeon ili Njemanja, a otac naš Sava, sin Nemanjin sa Bogom sklopio savez, da će srpska crkva vjeru pravoslavnu čuvati do kraja vijeka i svijeta, u svoj svojoj ljepoti i čistoti.
Bog se nama kroz našu istoriju kao i kod Jevreja javljao preko naših otaca i tako opštio sa svojim narodom. Srpski narod tako postaje izabrani Božiji narod. Nisu samo Jevreji izabrani Božiji narod, već svaki narod u kome Bog nalazi obitalište je izabran Bogom. Izabrani smo jer Bog nalazi u srpskom narodu Svetoga Savu, koji miri braću, nalazi svetog Vasilija koji miri braću i narod, nalazi svetog Petra Cetinjskog koji je kao i svi do njega mirotvorac.
U jevanđelju se kaže: “Blaženi mirotvorci jer će se sinovima Božijim nazvati”! Bog njih nalazi u srpskome rodu, a mi Boga nalazimo preko njih među nama. Oni su svjedoci Božiji u našem narodu. Naši oci vidješe i povjerovaše, i nama na čuvanje ostaviše njihovu vjeru. Mi smo se kao narod očuvali kroz razna ropstva, jer smo vjeru otaca čuvali. I sada smo na iskušenjima da se odreknemo i otaca i vjere. Bilo je i takvih primjera kroz istoriju. Tad su se slavili i cijenili ne mirotvorci, tad se neki drugi Sava slavio, koji je razapinjao Boga, i Boga i brata.
Taj Sava nije mirio, već zavađao. I dan danas to radi. Taj Sava nije htio da je sin Božiji, već je jedan od onih koji kliču “raspni ga raspni”. Pitanje je koji je naš otac i praotac, koga Save smo mi rod. Ako držimo se vjere otaca, i slavimo krsnu slavu, i time dočekujemo Boga i svece u naše domove, tada nastavljamo savez sa Bogom i čuvamo vjeru otaca i predajemo je potomstvu. Tada pripadamo srpskome rodu, Božijem rodu. Tad smo potomci Nemanjini i Savini, i još hiljade drugih svetitelja koji postaše sinovi Božiji.
Biti Srbin prije svega znači biti čuvar vjere, koja je među nama osam stotina godina! Biti Srbin znači, očuvati očevu vjeru!
Svoju srpsku svijest izrazili su najšire mase zapadnih Srba u svojoj junačkoj pjesmi. To je njihova književnost. A izrazili su je radikalnije no drugi Srbi, jer se srbinsko ime ne pominje ni u jednom srbskom području u narodnoj pjesmi, koliko u zapadnom Srbstvu. U Vukovim pjesmama iz tih krajeva česti su stihovi: „Srblji tursku kidisaše vojsku. Od Srbalja niko ne pogibe, Začulo se u srbske Kotare…Na se metnu srbsko odejelo.Sastaše se i Srblji i Turci…Vino piju i Srblji i Turci…“ U zbirci prote N. Begovića, Banovca, nalaze se ovi stihovi: „Dvorio sam srbinskoga kralja, Srbskog cara Silnoga Dušana… Treću daje caru Srbinskome…Tu je klobuk srbskog Patrijare…“ U pjesmi o osveti manastira Rmnja, na međi Bosne i Like, koji su Turci spalili, pjeva se: „Udarila zorna Srbadija, Sa svih strana biju Srblji Turke…Od Srbalja malo ko pogibe. Veselo se Srblji povratiše I manastir Rmanj osvetiše.“
Vanredno svjedočanstvo snage srbske narodne svijesti je pjesma uspavanka, koju je baba Laja Koruga, iz Sadilovaca na Kordunu, pjevala uz kolijevku svog unučeta. Ona glasi:
Srbska vjera poginuti neće,
Srbska slava potamniti neće,
Car se Lazo zaboravit neće,
Obilić se pregorjeti neće,
Jug se Bogdan spominjati oće,
I Kosovo polje žalostivo,
Dok je sunca i dok je mjeseca.
Branković se proklinjati oće,
Dok Srbina na svijetu imade.
Dva profesora budimskog Univerziteta, Piler i Miterbaher, proputovali su, u drugoj polovici osamnaestog vijeka, Slavoniju i objavili putopis 1783 g., pod naslovom: „Put kroz požešku slavonsku pokrajinu“. U toj knjizi kazž kako je narod vanredno opjevao u pjsmama slavna djela svojih kraljeva i despota. I M.A. Reljković, Slavonac, u svom „Satiru“ spominje kako su Slavonci opjevali Kraljevića Marka. Navodi za primjer i pjesmu o diobi Jakšića i kako su Jakšićima često dolazili gosti: „Pohodiše srijemski knezovi I sam glavom srbski car Stepane.“
Ovoj jakoj narodnoj svijesti dva su razloga. Ovi Srbi dolazili su iz centralnih srbskih oblasti, gdje je nastala srbska država i razvila se srpska narodna pjesma i iz Bosne, gde je srpska svijest bila toliko jaka, da je nije mogla prigušiti ni Rimokatolička crkva, pa se i banovi rimokatolici Matija Ninoslav i Stjepan Kotromanić osjećahu Srbima. Na drugoj strani, nasrtaji Rimokatoličke crkve i nastojanja da te Srbe pounijati i porimokatoliči i odrodi izazvali su reakciju srpskog narodoljublja. Tako su svoje pravoslavno Srbinstvo naglašavali i u narodnoj pjesmi više no igdje drugi Srbi, koji nisu bili ovoliko ugroženi. A to se pojačalo još usled snaženja starčevićanstva među Hrvatima koje će najopakiji izraz dobiti u ustaškom nacizmu. Ugroženi, zapadni Srbi htjeli su da ih sve oko njih podsjeca svakog dana na njihovu pravoslavnu istovjetnost i istrajnost u podivljalom moru prozelitskog inoslavlja, na njihovo svetosavsko Srbstvo. Zato su vezli na jastučićima, ćilimima, peškirima, kapama srpski grb i zastavu i izrezivali na duvanjarama, guslama, preslicama, čuturama, tanjirima drvenim, štapovima srpska znamenja. Žene su nosile marame, oivičene trobojkom, a seljaci često trobojkom oivičavali krovove, sastavljajući je od crvenog, plavog i bijelog crijepa.
U javnosti su se često upotrebljavale fraze i riječi: „Srbine brate“, „Srbine Srbakoviću“, „Srbine i srpski sine“, „Srbin do Srbina“, „Srbendo“, „Srbekanjo“. Tako su postale i riječi „srbovati“, „čelik- Srbin“, koje i danas koristimo. Sve skoro novine srbske imale su u naslovu Srbstvo: „Srbin“, „Srbska Riječ“, „Srbobran“, „Srpski Glas“ itd. To danas mnogim evropejski i kosmopolitski omlačalim Srbima iz Srbije, dolazi smiješno i pretjerano, samo zato što oni danas nisu toliko ugroženi. U Crnoj Gori, Srpskoj Krajini i Bosni i Hercegovini to je vjekovima bila pojava prirodna, logična i svešteno ozbiljna. Ali danas evroatlantsko idolopoklonstvo i u tom dijelu Srbstva stvara novo zlo domaće, autošovinističku „elitu“ naših novih rasrbica…
Sveti Simeon Nemanja i Sveti Sava Nemanjić su oci koji su nas kao narod Božiji sa svojom pomjesnom Crkvom, Crkvom jezika srpskoga, u Hristu rodili i na spasenje nam zavještali Hristov Jevanđeljski Nauk, posvjedočen sopstvenim primjerom, po ugledu na Hrista samožrtvenim do smrti i poslije smrti… Mi smo njihovo sjeme, prije svega duhovno, čeda Svetoga Save i Simeona u Hristu Spasitelju, zalivano i odnjegovano staranjem najsvetijih njihovih sinova u svim našim naraštajima…