Vladavina najgorih – Ultima ratio II

Piše: Danilo Raičević

Istorija nas je uvijek iskušavala, ali i darivala velikim ljudima, pa smo tako nekako i uspijevali da prebrodimo i ono najteže, često nemoguće. Danas su ta iskušenja u svojim najpodlijim vidovima obuhvatila naše sveukupno duhovno biće i čitav naš srpski rod, ali, velikih ljudi – srpska zemlja sve rjeđe rađa, a to što je izrodila, živi zatomljeno. Egzistiraju i egzitiraju obeznadeženi, sami, u strahu, osiromašeni, izigrani, bez vjere, neobrazloženi, izgubljeni. Jer, suviše dugo su „naše tame”“bile jedina stvarnost koju smo imali, za koju su nam uopšte dali – da znamo, da postoji, da je smijemo i da možemo. Zato sad živimo u jednom bitno produženom periodu čije osnovno biće tišti, prožima i karakteriše – vulgarna i bestidna – vladavina najgorih. Ne postoji nijedna „pora“ društvenog života gdje se „oni” nisu zavukli i sve naše „teritorije” okupirali. Prvo što su nam zauzeli je naš kulturni identitet, a poslije je sve išlo lako. Davalo se samo, nudilo se, bez otimanja, bez otpora, bez reagovanja. Došlo je, dakle, ono najgore uz najgore ljude, bez kulturnog identiteta – zahvatilo nas je, i brutalno i cjelovito, vrijeme apatije.

Satjerati sopstvenom narodu kolonijalnu svijest i podvesti ga pod sopstvenu diktaturu ima za osnovni cilj „nasladu vladara“ i kolonijalista i njihovih poltrona – lučonoša.

Stanje apatije je najefektivnije sredstvo koje onemogućava i zatire kako rađanje, tako i sam izlazak na savremenu pozornicu velikih ljudi. Sredstvo je nađeno, cilj je ostvaren.

Da li je pravdi i našem rodu istekao rok trajanja, da li sama pravda podliježe zastarama? Velika slabost našeg roda je što je oduvijek iskreno prihvatao zvanične stavove, nije ih preispitivao iznutra, sukobio sa onim što se kosi s njegovim ubjeđenjima i tradicijom.

Zato imamo konstantnu reverzibilnost, tj. povratljivost istorijskih grešaka i lutanja.

Zbog toga se, po ko zna koji put, pitamo o „crvenoj liniji“ koja razdvaja pretke i potomke. A te linije ni u jednoj boji nema, kao što nema ni razdvajanja predaka od potomaka, jer je to jedinstven nedohvatljivo duboko ukorijenjen „živi organizam“, i jedno bez drugog ne može, jedno se drugim hrani, jedno drugo jača, izdiže i slavi, slabi ili ponižava. Bez obzira na tu, naoko, upečatljivu fabulaciju i primae facie opravdanu konfabulaciju, naše identitetsko nagrizlo tkivo ciljno vodi konačnom cijepanju, konfuziji, gubljenju.

Sami ćemo naš duh obojiti lažima, te tako postati i kustosi u muzeju sopstvenih laži.

Istina i činjenice vremenom evaporiraju. Sudstvo SAD poznaje stav: Do not confuse me with the facts. (Nemoj da me zbunjuješ s činjenicama). To odražava realnost gdje smo i mi. Anglosksonci teže jednostavnosti, i po cijenu prostote, a činjenice mogu tek da zbunjuju.

E, mi zbunjujemo: svojom složenom istorijom; etnosom; hrabrošću; greškama, pogibelju. Naša povijest i pogrešne istorijske odluke zbunjuju i nas same, zato se treba sada i ovdje zalagati – za neodlučivanje, dok se ne razumiju preci i potomci i ne srastu u jedinstvo. Neodlučivanje u nepovoljnom dobu opšteg previranja, a bez velikih ljudi je NUŽNOST.

Neodlučivanje je sada najozbiljna odluka i zato svako ko se opredijeli da je činjenicama objektivizuje će nastradati, ovako ili onako. Jer činjenice zbunjuju nalogodavce SAD i ispostave u EU, tj. komesare EK, ali i nalogoprimce, za koje naš rod osnovano strahuje da su najgori. Na političkoj pozornici velikih ljudi, tj. pravih državnika, danas, naš rod ih nema. Ima nekoliko malih diktatora s tuđinskim interesima, a svojim zadatkom. „Srpsko klatno“ predugo stremi s Istoka ka Zapadu i obratno, do te mjere da je sada i više no nesporno, da su nas sva ta ekstremna stremljenja vodila samo iz poraza u poraz.

Raznorodne su danas kakvoće srpskih toponimskih elita, ma kako sebe označuju, ali one nisu kadre odoljeti vremenu, centrima moći i zato temeljne vrijednosti srpskog etnosa, one prosto ne shvataju, u njih ne vjeruju, ni razumiju, pa nemaju ni izgleda, da ih sačuvaju.

Decenije brozomorije, tranzicije, bezbožništva, siromaštva, raslojavanja društva u tom truplu apsolutne korupcije kao najvišeg dometa elita neobrazovanih, pohlepnih, sve bezuzore za uzornike i uzakonjene – u svijesti naših potomaka tuđi sveci svijetle.

Tako je nicalo, razvilo se do neslućenih razmjera društvo našeg roda, kakistrokatija.

To je vladavina najgorih, kao oblik vlasti u kojoj najgore osobe zauzimaju pozicije moći.

Da li je na svim srpskim svetionicima jednako stanje? Nije. Ima: loše, gore i najgore.

Naš rod je do Marseja, 1934. već preskupo platio „svoje“ (velike pobjede i iste zablude), da bi bio zlehudo dokrajčivan proteklog stoljeća i na kraju tog vijeka do korijena dokrajčen. Srpski rod i njegovi etnički derivati su najviše sami sebe i potlačivali i poubijali. Suviše dugo naša zemlja ne rodi Teslu, Njegoša, Pupina, Andrića, nego Mila i Vučića.

Prvi, tvori novu svijest, povijest, jezik i crkvu, drugi, odsjekao pretke od potomaka, okanio se mitova, a da odrubi Svete lavre i glave prošlosti, da ga po tom budućnost zapamti.

Prvi je doslućen veleizdajnik svog roda, a drugi je još uvijek kolebljiv, naslućen prvom.

Ako im se dopusti, obojica će prekasno shvatiti da bez Svetih lavri i glava prošlosti ostarjelih na Kosovu i Metohiji, nemamo kud, kao trup bez svoje duše i glava bez tijela. Da li će njih nekada to doticati, boljeti, da li će moći s time živjeti; bojim se da mogu.

Dobro i zlo u svijetu funkcionišu istovremeno. ali njihova sinteza nije nikako moguća.

Da li mogu sljedbenici iz Vimerovog pisma koji i dodaju: By keeping Serbs down and out. to jest, Držati Srbe na koljenima i van igre (C.Black Standard), uzeti kao zlo ili dobro i da li je ili ne, moguće praviti kompromise, ustupke kad sinteza zla i dobra ne postoji.

Zaista stvaran demokratski učinak obje zemalje je otjelovljen u „demokratiji aplauza“, ali je taj vid isuvuše gorak i karakteričan za totalitarne sisteme, jer se „aplauderi“ lišavaju misli i mogućnosti razmišljanja što ih čini surogatom za borbu mišljenja.

U vezi stvarnih usvajanja demokratskih i pravnih vrijednosti, zemlje su u interregnumu. Iako ga formalno nema, on postoji, ako i ne postoji, treba ga izmisliti, da ovo zlo što prijeti ne bude veće, zaglavi u interregnumu do boljih vremena i većih ljudi, da se umire Svete lavre i glave u svojim kolijevkama – da ih ne presiječe vrijeme – vladavine najgorih.