Vladika Joanikije: Gola izdaja se predstavlja kao mudra državna politika

Pitanje vjerskih zajednica u Crnoj Gori, maćehinski odnos države prema Srpskoj pravoslavnoj crkvi, vraćanje oduzete crkvene imovine, status Srba i odnos vlasti prema tom narodu u njihovoj, može se reći, matičnoj državi Crnoj Gori, samo su neka od pitanja o kojima je vladika budimljansko-nikšićki Joanikije govorio za “Slobodu”.

Pitanje vjerskih zajednica još nije riješeno u Crnoj Gori. Zašto, po Vama, država odugovlači sa donošenjem zakona o vjerskim zajednicama?

-Država je dužna da donese Zakon koji uređuje odnose sa crkvama i vjerskim zajednicama. Ukoliko država ima namjeru da donese Zakon koji bi bio prihvatljiv za obje strane, ili bolje reći za sve, mi bismo dali punu podršku njegovoj izradi i usvajanju. Nažalost, te dobre volje od strane države nije bilo u njenim dosadašnjim pokušajima. Prije neku godinu htjela je da nametne jedan vrlo retrogradan i u cjelini neprihvatljiv Zakon kojim bi suštinski ugrozila vjerske slobode, unutrašnje uređenje i imovinska prava svim crkvama i vjerskim zajednicama u Crnoj Gori. Može neko pomisliti da je tako opaku namjeru država imala samo prema Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi, i ja sam stekao taj utisak, ali po prirodi stvari Zakon mora biti jednak za sve vjere čiji je identitet definisan i prepoznatljiv. Sa žalošću moram napomenuti da do sada država nije vodila iskren i dobronamjeran dijalog sa Mitropolijom crnogorsko – primorskom i ostalim eparhijama SPC koje vjekovima djeluju u Crnoj Gori oko uređenja ovog pitanja koje je podjednako važno i za Crkvu i za državu. Kad se ima namjera da se postigne dogovor na obostrano zadovoljstvo onda se vodi dijalog bez ucjena, pritiska i diktata. Umjesto dijaloga u vezi sa Zakonom odvijale su se zakulisne radnje bez poštovanja propisanih procedura prilikom donošenja bilo kog zakona. Venecijanska komisija sagledala je mnoge nedostatke ranijeg nacrta Zakona za koji se vlast zalagala i isti vratila kao neprihvatljiv.

Znajući kako je i sa kojim ciljem ranije pripremala rečeni Zakon, teško nam je povjerovati da će ova vlast Crne Gore biti spremna da pitanje vjerskih sloboda riješi kako valja. U tom zaključku se još više utvrđujemo pošto vidimo da država neće da donese ni Zakon o vraćanu nepravedno oduzete imovine crkvama i vjerskim zajednicama, iako je prije petnaestak godina to obećala. I do dana današnjega od toga nemamo ništa osim obećanja. Jasno nam je da se vlast u Crnoj Gori u odnosu prema Crkvi još nije odrekla tekovina komunističke diktature što je najočiglednije u njenom odnosu prema Pravoslavnoj Crkvi.

Crna Gora je sklopila ugovor sa svim vjerskim zajednicama izuzev sa Srpskom pravoslavnom crkvom. Vaš komentar.

–Pažljivo sam pročitao Ugovor Crne Gore zaključen sa Rimokatoličkom Crkvom. Ostale ugovore nijesam detaljno čitao, ali je jasno da je država u svim ovim slučajevima vodila odgovarajući dijalog i da su svi ti ugovori prihvatljivi za sve potpisnike. To je potpuno u redu. Mi smo primijetili da se država obavezala da se neće miješati u unutrašnju organizaciju Rimokatoličke Crkve niti ima namjeru da bilo čime ugrozi njene vjerske slobode i imovinska prava. Logično je da se zapitamo zašto naše vlasti nijesu željele da regulišu odnose sa Srpskom Pravoslavnom Crkvom putem sličnog ugovora, nego su kasnije krenule u izradu zlonamjerno sročenog Zakona misleći da se on primjenjuje samo prema SPC, a prema ostalima da se rukovode po već potpisanim ugovorima. O čemu se tu radi? Da bi se pred zapadnim i islamskim svijetom pokazala kao civilizovana i demokratska, vlast je imala namjeru da Rimokatoličkoj Crkvi, Islamskoj zajednici i Jevrejskoj vjeri zagarantuje punu slobodu i prava, a da Pravoslavnu Crkvu kao većinsku potčini državi i samovolji vlastodržaca. Država je htjela da prema vjerama primijeni dvojne standarde. Sada se našla u neprilici jer ako sa SPC neće da potpiše Ugovor onda treba da donese Zakon koji će važiti podjednako za sve i koji nikome ne smije umanjivati slobode i prava utvrđena rečenim Ugovorima. Nadati se da će u skoroj budućnosti Crna Gora donijeti Zakon o vjerskim slobodama prihvatljiv za sve čime bi konačno riješila jedno izuzetno važno pitanje i za Crkvu i za državu, za cio narod i za sve vjere u Crnoj Gori.

Sve češće se u javnosti može čuti mišljenje da svojina koja pripada Srpskoj pravoslavnoj crkvi u Crnoj Gori se proglasi državnim vlasništvom. Kako to komentarišete?

-Iza te priče stoji aktuelna vlast i njeni sateliti koja, za sada, ne samo da nema namjeru da vrati nepravedno oduzetu imovinu našoj Crkvi nego hoće da joj otme i ono što joj je ostalo nakon brutalne otimačine poslije Drugog svjetskog rata.

Kako gledate na činjenicu da je Crna Gora priznala takozvanu državu Kosovo u kojoj su najveće srpske svetinje?

-Vrlo često se gola izdaja predstavlja kao mudra državna politika. Nažalost, sramna izdaja Kosova i Metohije čime je naša vlast dala podršku stvaranju Velike Albanije, i potkopala temelje Crne Gore samo je jedan u nizu njenih poteza u poslednje vrijeme koji nanose sramotu Crnoj Gori i svakom Crnogorcu. Tragikomični scenario lako prepoznatljivog crnogorskog gordog posrtanja još traje. Dokle?!

Možete li prokomentarisati odnos crnogorske vlasti prema Srbima u Crnoj Gori?

-Očigledno je da su Srbi u svojoj državi Crnoj Gori višestruko obespravljeni. Dovoljno je samo pregledati rubriku nacionalnost u spiskovima zaposlenih u državnim službama pa ćemo vidjeti da se u Crnoj Gori Srbi tiho, ali sistematski diskriminišu.

Kada imamo u vidu da su u Crnoj Gori svi pravoslavni, i mnogi drugi, do 1945. bili po narodnosti Srbi, a po državnosti i/ili mjestu življenja Crnogorci i da u tom slojevitom identitetu nije bilo nikakvog nesklada, i kad sa druge strane pogledamo na današnje stanje rascjepa i raskola u narodu moramo se zapitati šta se to sa nama dogodilo. U Crnoj Gori danas kao Srbi se izjašnjavaju oni koji ne žele nikakav dodir sa ideologijom ustaškog izmećara Sekule Drljevića i njegovih sledbenika, rušitelja groba Njegoševog. Taj stav ih košta, zato položaj Srba u Crnoj Gori jeste težak, ali i častan. Teško im je, ali su idejno utemeljeni što im daje snage da opstanu vjerni svom krstu, Svetom Savi i Njegošu. Ponosni su jer su svoj na svome. U Crnoj Gori ima veliki broj Crnogoraca koji poštuju svoje srpske korjene. Oni su po mentalitetu isto što i Srbi, ali njihovo ime zloupotrebljavaju Sekulini Crnogorci kao i oni koji su crnogorstvo pretvorili u biznis. Ovo nezdravo stanje raspolućenog narodnog bića može se liječiti jedino iskrenim bratskim dijalogom sa željom da nam svima bude bolje. Samo ostrašćeni i zabludjeli ljudi, a takvih ima u vlasti i oko nje, mogu misliti da se srećna budućnost Crne Gore može graditi sa mržnjom prema bližnjem koji se drugačije izjašnjava.

Koje su najznačajnije aktivnosti koje ste sproveli u eparhiji Budimljansko-Nikšićkoj?

-Sve ono što je urađeno u Eparhiji budimljansko- nikšićkoj za prošlih 17. godina od kada sam njen Episkop urađeno je uz pomoć Božju i nesebičnim trudom sveštenstva, monaštva, vjernog naroda i mnogih ljudi koji žive izvan ove Eparhije, ali su je doživjeli kao svoj dom. Ne mogu sada iscrpnije govoriti o gradnji i obnovi svetinja, o obnovi duhovnog života, o izdavačkoj i misionarskoj djelatnosti. Samo ću zablagodariti Bogu i svima koji su pomogli za sve što je do sada urađeno.

Vakrs je najsvjetliji praznik

Vaša poruka vjernicima za Vaskrs.

-Vakrsenje Hristovo iz mrtvih je najsvjetliji Praznik u kojem imamo istinski predukus Carstva Nebeskog koje se već ovdje i sada oprisutnjuje kroz Crkvu. Hristova pobjeda nad smrću, milošću i silom Njegove ljubavi je i naša pobjeda. Svi oni koji u Njega vjeruju postaju pričasnici i sudionici Njegove pobjede i slave. Ovom Prazniku raduju se nebo i zemlja, gornji i donji svjetovi, Sveti na nebu i vjerni na zemlji, pravedni i grešni. Neka ta radost uđe u svako srce, u svačiji dom i porodicu, neka ukrijepi djecu i omladinu, mlade i stare, neka utješi žalosne, bolesne, siromašne i prognane, neka obnovi naše zajedništvo, neka prosvijetli cio rod Adamov i svu tvar Božju, neka preporodi i zbliži sve narode da svi zajedno pjevamo: HRISTOS VASKRSE! VAISTINU VASKRSE!