Vođa ili Crna Gora

Živjeće ovaj narod. Doduše živjeće kao i do sada. Nikada sam, kao narod svojom glavom, nego uvijek uz svoga vođu. Crnogorcima je od vajkada bilo mnogo komfornije da slijede vođu nego sami da uzmu sudbinu u svoje ruke. Od Vladimira do Milaša kratak je i dug naš put posrtanja za raznim vođama za kojima smo slijepo hodili. Kadkad su vođe bile smislene i tada nije bilo trnja iza nihovih stopa, a mi smo kao narod mogli da bolje živimo. A kadkad smo poput Domanovićevog naroda i njegovog vođe završavali u provalijama i bespućima ovog svijeta. Svejedno kako nam bilo, ipak smo slijepo slijedili svoga vođu. Živio Kralj, živio Milaš .

Nepodnošljiva je lakoća kojom naše vođe i vođice (umišljeni poltroni oko vođe), opravdavaju a mi zdravo za gotovo prihvatamo njihove greške i zablude. Čokloda i mljeko teku ulicama Cetinja, a u Podgorici narod se oko Skupštine i Vlade u stvari okuplja da podrži svoje vođice. Vođa je tako rekao. Tako ima da bude. Vođa nikada nije bio lično odgovoran za svoje neuspjehe, a njegove uspjehe slavio je vaskoliki narod i podizao im spomenike.

Bože dragi kako li će biti lijep spomenik mome Milašu, kada ga jednom podignemo. Ja da se pitam taj spomenik bi, brat bratu, morao da bude 15 metara u vis, a jedno 4,5 tone težine. Spram sveca i tropar, ili u prevodu spram vođe i spomenik. I to ne jedan spomenik. Ne. Svakom gradu u Crnoj Gori sleduje po jedan spomenik. Koga je i kako vođa zadužio, a ne boj se svakoga od nas je Milaš zajazio! Moj predlog, moj doprinos liku i djelu mome vođi je da Milaš bude na konju Zekanu, u Nikšiću. Milaš kako igra šah negdje u Boki. Milaš kako drži sijalicu u ruci negdje na sjeveru. I na kraju centralni spomenik u Podgorici – 15 metara visok Milaš kao faraon sin Boga Sunca koje za ovu priliku izlazi na zapadu, po novome kako smo u NATO-u od tuda i izlazi sunce. Dakle, Milaš kao Sunce ispruženih ruku prema svome narodu i daruje mu državu. Istom narodu ludom od sreće što ima državu koji ga je bezgrešno slijedio, od rata do mira, od Rusa do Amera. Od socijalizma do privatne države. Narod je svome vođi vjerovao da je za njega, to jest narod, tako najbolje. Mi smo Milaševi, a Milaš je naš. Nego drugo pitanje mene muči. Čiji li smo mi za Boga miloga, svi ovako u paketu zajedno?

Nemam ja iluzija. Znam da i ja polako kaskam u redu slijedeći vođu ili nekog od vođica. Nijesam ni ja bolji od ostatka moga naroda. Zbog toga sam takav kakav sam. Iza vođe. Koga su mi tuđi nametnuli. Živjeće ovaj narod.