Vojna Nikolić pješke u zbjegu do Austrije i natrag (1944-1945)

Sa svojom rođakom Vojnom Nikolić, rođenom Kovačić iz Risna proveo sam poslednjih 18 godina u zajedničkom domaćinstvu u Risnu. Ona je često pričala ovu priču o stradanjima naše nacionalne vojske od oktobra 1944. do juna 1945. godine i stalno je iznova ponavljala. Naš narod je krenuo prema Sloveniji i Austriji da nađe spasa, a našao je uglavnom svoju propast. 

Piše: dr Mišo Rundo

O tome se dosta zna, a i divna knjiga iz pera Sava Gregovića je do sada najbolje djelo objavljeno na tu temu. Ovo je samo lično svjedočenje žene koja je pješice išla do Austrije i natrag do Risna.

„Osmicu sam pješačeći za 8 mjeseci napravila„, u šali je govorila. Evo njenog svjedočenja, a ja sam ovo po sjećanju zapisao jer je ona umrla prije 12 godina.

Vojna Radović (Nikolić), rođena je u Risnu 1917 od oca Iva Radovića, trgovca vinom, katolika iz Orebića na Pelješcu i majke Marije Kovačić iz Risna. Njen otac je bio redovni člam Srpskog sokola u Risnu od 1911. godine.

Djed njen kao i moj  pripada uglednoj porodici Ugrinović, šestoro je braće bilo i četiri sestre, od kojih je jedan otac Petar, bio iguman manastira Banja u Risnu, a drugi je otac Danilo, iguman manastira Praskvica. U tom manastiru i sada visi u glavnoj sali  njegov veliki portret, a za njega mi je odavno rekao tadašnji iguman tog manastira Kažanegra da je o.Danilo bio njihov duhovni otac i tada je bio sahranjen uz sam oltar sa spoljnje strane  manastirske crkve u Praskvici.

Pridruživanje nacionalnoj vojsci

Vojna Radović bila je odgojena u pravoslavnom duhu i cijelog života je ispovijedala pravoslavnu vjeru.Pred kraj njenog života risanski paroh prota Momčilo Glogovac joj je predložio da je nanovo krsti u pravoslavnu vjeru, ali ona to više nije htjela. Sahranjena je na pravoslavnom groblju u Risnu 2003. godine.

Vojnina je majka umrla kada je ona imala 5 godina. Otac se nanovo oženio od Drobnjakovića iz Risna. I njemu opet uskoro umire supruga i on se po treći put ženi i to rođenom sestrom druge supruge Ružom Drobnjaković. Ona mu rađa sina Josipa 1925. g. Tako Vojna sa 27 godina i Josip, đak pomorske škole,  sa 19 godina pridružuju se nacionalnoj vojsci u Risnu i sa njima odlaze na strašni put do Austrije. Oboje obolevaju od tifusa, leže na slami u osnovnoj školi u Derventi. 

Vojna je prezdravila, a Josip se u Derventi upokojio u proleće 1945. godine.Pošto je bila od mene 17 godina starija mi smo je svi zvali – tetka Voja.

Koliko je Rišnjana otišlo “Englezima u susret” – ja ne znam. Vojna je tada u Risnu stanovala sa tri sestre Lazović – Stana, Jovanka i Smiljka, kao i njihov 20 –  godišnji brat Gojko Lazović, đak pomorske škole u Kotoru,u uniformi, sa bradom i redenicima preko ramena.

Ja sam ga vidio i čuo kako se glasno i zapovjednički ponašao i prosto naredio sestrama, a takođe i Vojni da svi moraju sa  njim ići u Grčku gdje će se sresti sa Englezima i zajedno se vratiti – kao oslobodioci i pobjednici.

Sestre su brata poslušale, a Vojna je oklevala. Gojko je skinuo pušku, uperio u nju i zaprijetio – svi moraju ići. „Sve ću vas pobiti“, vikao je pred kućom taj momak. Vojna je meni pričala da je nerado otišla, ali ta silna matica naroda  je povukla.

Odstupalo se preko Grblja, Budve, Bara, pravac Skadar. Sigurno znam da su u Lastvi Grbaljskoj dva Rišnjanina “zaostala” i vratila se u Risan. Već u Skadru ih je savladao jak umor, ali su u čudu oko sebe s navjericom gledali na bogatstvo i izobilje u Skadru! Pa tamo nije bilo znakova rata, Skadar je bio pun naroda, radnje su radile, oderani volovi su  visili pred mesarama, ogromne glavice kupusa su bile pored puta, a mnogobrojne zlatare su normalno radile, kao da nije rat! Sve ih je to pogađalo, neka nevjerica je u njih ušla. Kao grom iz vedra neba stigao je glas da od odlaska u Grčku  nema ništa. Naređenje je bilo da se vrate u Crnu Goru, pravac Podgorica!

Vratili su se u Zetu. Voja je ovo često prepričavala.

„Noći su bile osvetljene od bombardovanja Podgorice. Veliki se narod bio sakupio u dolini Zete. Zima je bila na pragu, a Bosna je bila pred nama. Mnogi su se kolebeli, da li da krenu u neizvjesnost? U tome času stiže strašna vijest iz Bara! Tamo se na vjeru i časnu riječ predala grupa od oko 60 mladih Grbljana. Svi su streljani, bez suđenja , tim streljanjem je komandovao jedan od braće Kovačevića iz Grahova. Ovo je djelovalo kao otrežnjenje, niko se više nije predao. Sposobni za vojsku stavili su se pod komandu pukovnika Pavla Đurišića“, govorila je. 

I naša Vojna je bila među njima, a i njen polubrat Josip, 19 godina, postao je kadar nacionalne vojske. Vojska se postrojila, sve je raspoređeno po vojničkim propisima.

Vojna je bila u Prvom bataljonu, prva četa, prvi vod. Malo je bilo vojnika u suknjama! Pavle Đurišić se okrenuo prema Vojni i komandovao:”Ti đevojko istupi korak naprijed“, pa reče:

„Pogledajte ovu đevojku, hroma je od rođenja, a nije joj bilo teško da prihvati dužnost sanitetskog pomoćnika Dr. Bulajića našeg ljekara sa Grahova. Zadužena je sa 15 kg. sanitetskog materijala, nije rekla – ne mogu! Ugledajte se na nju!”

Tu je i mitropolit Joanikije sa sveštenstvom. Mnogo je žena i djece. Svi vode i stoku sa sobom. Znaju šte ih čeka! Pukovnik Pavle Đurišić održao je patriotski  govor. Rekao im je istinu o njima i njihovoj situaciji.. Moraju znati šta ih čeka, nastojao je da im sve kaže, objasni i da ih pripremi. Potom je nastavio:

“Ja nemam novca da vam dam, dijelićemo sudbinu zajedno. Ipak, ima nešto što će vam sigurno biti od velike koristi. Mi smo otvorili ovdašnju fabriku duvana, u njoj smo našli i papiriće za savijanje cigareta. Svaki od vas dobiće po dvije velike kutije ovih  papirića. U Bosni su cijenjeni i traženi – za svaki paketić papirića dobićete nešto za jelo. To  je jedini novac kojim možete  hranu plaćati u Bosni.“

Vojnina sjećanja

Vojna se često prisjećala toga svega. Evo kako je o tome govorila:

„Tako je i bilo, sve se obistinilo kako je rekao. Inače, pukovnik Đurišić je imao oko sebe momke kao vile. Oni su bili najbolji momci koje sam u životu vidjela. Da im kaže – popnite se uz ovo brdo, odletjeli bi kao strijele.

Prelazak kroz Bosnu, pa kroz Hrvatsku do Slovenije bio je veoma naporan. Mi smo se uvijek držale zajedno, da se ne izgubimo. Ne sjećam se koliko smo puta prenoćili u nekoj kući.

Krov nam je bio  – otvoreno nebo, a ne jedanput smo osvanuli pokriveni snijegom. A šta sve može živ čovjek da izdrži… Najteže nam je bilo kada se među nas uvukao tifus pjegavac, ja mislim da je svaki četvrti obolio. To nas je zadesilo kada smo bili u Derventi. Ja i moj brat Josip ležali smo na slami u tamošnjoj osnovnoj školi.

Narod nas je pazio, donosio nešto za jelo, a jedino je od lijekova bilo aspirina protiv velike vatre. 

Drugih se ljekova ne sjećam.Brzo se pronijela vijest da nisu sve vaške opasne, već jedino one koje se gnijezde u odjeći i prenose tifus, što je bilo tačno. Zbog toga smo svu odjeću otkuvavali ili parili, a vaške iz kose i brade trijebili smo drvenim češljevima koje su Bosanci domaćini vješto ručno izrađivali, a od nas su dobijali papir za savijanje cigareta.

Iz kose i brade vaške su nam padale i u tanjire! Pošto nisu morali da šišaju brade i kose, tako neošišani su dočekali kraj rata, a i života. Ja sam prezdravila, izgledala sam kao avet, a moj brat Josip je bio stalno u bunilu i na slami ležeći se upokojio. A i mnogi drugi su bili iste sudbine.

Sjećam se i Lijevča Polja. Neko veliko komešanje i nevolja nas je snašla, nisam razumjela kako se sve nekako okrenu protiv nas. Znam da je velika krv pala! Pukovnika Đurišića nisam više nikada srela! Neki odoše dalje, ni sama ne znam kako, a neke više nikada nismo vidjeli!

Sjećam se i susreta sa Dražom Mihajlovićem. Gledala sam ga ovako kao što tebe sada gledam, bio je udaljen par metara od mene. Pa ni taj susret nam se nije posrećio. Svašta se pričalo, Draža je očekivao vojsku, a dobio je nas, nesrećni narod, koji se jedva kretao. Mi odosmo za Sloveniju do Zidanoga Mosta. Tu smo upali u zasjedu, tako se pričalo. Tu su nam svi sveštenici zarobljeni. Ipak, veliki dio naroda skrenuo je na desno dolinom Drave i tu smo se sreli sa mnogim nevoljnicima iz Hrvatske i Srbije. Bilo je tu svakakvog naroda.

Uz nas 4 Rišnjanke bila se priljubila se jedan mlađa žena u hrvatskoj uniformi, imala je mali znak “U” na reveru. Bila je stalno uz nas i sa nama je dijelila svu nevolju povlačenja sve do jednog polja koje se nalazilo na 12 km. prije Celovca, danas Klagenfurta.

Tu smo se svi okupili, polje je bilo prepuno, najviše našega naroda, žene, djeca, rogata stoka, naravno i naša nacionalna  vojska. Ubrzo smo primjetili da smo opkoljeni sa svih strana, vidimo i partizane, a Engleze prepoznajemo po uniformama.

Traže od nas da se predamo partizanima. Mi nećemo. U jednom momentu dođe jedan, pa drugi engleski avion, leti jako nisko  kao da će sigurno da udare u naše glave. Mi svi polegnemo po poljani, a ona mokra i blatnjava. Englezi nadleću, a mi ležimo u blatu. Sati prolaze dok ležimo. Tu se ne vidi kraj, ne smijemo se uspraviti, nema nam druge nego da se predamo.

Momci zakopavaju oružje da ga ne moraju predati. I tako, jedan po jedan ustajemo, blatnjavi i teško poniženi, predajemo se. Djeca do 16 g. i žene na jednu stranu, a ostale muškarce na drugu stranu. Naše ljude nismo više nikada sreli“.

(Dosta kasnije, 1985. g. uslišio sam dobroj Vojni želju, poveo sam je kolima na to polje kod Celovca, proveli smo čitav dan i slikavali svaki detalj. Ona je sve prepoznala, tačno mi je pokazala gdje se jedan Krivošijan bio sakrio, u jednoj kući na brežuljku, nije se predao, a poslije rata je bio među nama – živ i zdrav. Šale radi, “kopali smo zemlju” ne bi li pronašli oružje koje su njeni zakopali, ali nije mu više bilo traga.)

„A nas poćeraše i zaćeraše baš kao što se stoka goni. Ostadosmo opkoljeni na otvorenom. Tako i zanoćismo. Sjutradan su počela saslušanja da sve kažemo što znamo. Imala sam utisak da oni mniogo više znaju nego mi. Kod našeg saslušanja pojavila se ona Hrvatica  koja je sa nama bježala i sudbinu djelila, čak imala i malo “U“ u reveru. Sada je bila u partizanskoj uniformi sa petokrakom na glavi.

Bila je veoma glasna, govorila nam je ružne riječi i psovala nas je. Nije nam bilo jasno da li je ona bila prava Hrvatica, ili ubačena od komunista u naše redove? Pri povratku, u koloni, ona je bila glavna goniteljica i za sve se pitala. Naš povratak je takođe dugo trajao, tek smo sredinom juna 1945. sigli u Boku.

Držali su nas dva dana u zatvoru u Kotoru , a odatle smo – uvijek pješke i samo pješke  – stigli u Risan. Izgladnjele, kao aveti, prišle smo velikom kazanu pred kojim su ćuteći čekali mnogi Rišnjani. Kada smo mi došle na red kuvarica je zbunjena zastala, ruka joj je zadrhtala, dok nije tadašnji šef narodne kuhinje Jovo Bigović prekinuo tišinu: „Daj i ovim đevojkama da nešto pojedu, zar ne vidite kako izgledaju?“

Do groba mu hvala!

Poslije rata nismo imali pravo na pomoć u hranu kao ostali ljudi. Bili smo i ostali  “neprijatelji.”