Vranino drugo proročanstvo

Piše: Nikola Malović

Jevrejski bol postoji, i velik je, ali je bol što ga osjećaju svi muslimani pod nebeskom kupolom – planetaran

Nisam ni Jevrej, ni Agarin potomak, pa da me se ponovljenje sukoba između Avramovog sina Isaka i Isakovog potomstva sa Ismailovim potomstvom tiče – jer su ova dvojica, Isak i Ismail, braća po praocu Avramu – ali me se kao hrišćanina i te kako tiče jer je sukob ove dvojice braće upravo biblijski i može dovesti do konca svih nas kojima je Avram praotac. I onih kojima nije.

Za koji su andrak Srbija i Crna Gora potrčale da stanu na stranu Izraela u sukobu koji je medijskom kupolom prekrio ukrajinsko plavo nebo i žuto žito, geopolitički će ga vrag znati. A stale su, obje, ne treba gatati, po diktatu.

Kad se dvojica od trojice braće svađaju, treći ili ćuti, ili miri. A mi smo stali na stranu Izraela, jer su naše vlade nejake, zemlje prezadužene, otud i nesamostalne. Čine šta im se kaže, tj. naredi, što je ponižavajuće za zrele države koje se hvale, kada periodično dođu kakva godišnjica ili izbori – kako su samostalne i suverene, ili kako – kao u crnogorskoj himni – „nikad ne spoznaše, sramotnoga ropstva lance“. A zemlje su nam do guše u lancima Kolektivnog zapada, s odumirućim školstvom, zdravstvom i zaposjednutim sudstvom. Spoznale su sramotnoga ropstva lance, još kako.

Koliko su od 24. februara 2022. u žiži bile vijesti iz Ukrajine, sada su to vijesti iz Izraela. Roje se ključne riječi: Gaza, civilne žrtve, džamija Al Aksa, Kupola na stijeni, Zid plača, Hamas, Hezbolah, Iran, treći svjetski rat, dakako, Rusija i Kina…

Vagajući ni po babu ni po stričevima, jevrejski bol postoji, i velik je, ali je bol što ga osjećaju svi muslimani pod nebeskom kapom – planetaran. Toliki je da ga i ja osjećam, kao treći brat, priznavala me prva dvojica za brata ili ne.

Kojom se to ikoničnom slikom planetarni bol muslimana spram onoga što se dešava civilima u Gazi kao najvećem svjetskom konclogoru, najnaseljenijoj teritoriji, a bez vode, struje, hrane i interneta, može da vidi? Postoji ta fotografija, da li Palestinca, oko 15 godina starog, koji nekome salutira i ima traku preko glave s natpisom na arapskom. Postoji i snimak, na kome se isti dječak-mladić vidi sada kako pjeva pjesmu Selam el Mahdi, svojevrsnu himnu svih muslimana. Pjesma se pjeva u mnogim zemljama arapskog i ne samo arapskog svijeta, na masovnim skupovima, u religijskom zanosu, sa istim žarom – ustima i muškaraca i žena, djece i odraslih. Dovoljno je ukucati Salam Ya Mahdi i čuti. Stati pa gledati.

Šta to pjevaju muslimani širom svijeta i o čemu pjesma kazuje?

Mahdi je eshatološki spasitelj koji će se pojaviti, i u zavisnosti od tumačenja, vladati između pet i devetnaest godina, a prije Sudnjeg dana. Biće onaj koji će osloboditi svijet od zla.

U Kuranu se direktno ne pominje Mahdi, već samo u hadisima, odnosno Muhamedovim učenjima koja su prikupljena nakon njegove smrti.

U mnogim predajama stoji da će Mahdi doći s Isusom (Isa) kako bi zajedno porazili El Masiha ed Dadžala, lažnog mesiju ili Antihrista.

Koncept Mahdija nije esencijalna doktrina, ali je prihvaćen i među sunitima i među šiitima.

Dječak koji salutira i plače suvim očima prizivajući pjesmom onoga koji će konačno okončati nepravdu, El Mahdija, ikonično je, ponavljam, lice sukoba. Mladić pati na način da ne mrzi drugu stranu, koliko ljudskim osjetilima mogu da iščitam, već što mu je nesnosna nepravda i što je žedan konačnog mira. Mimična ekspresija je sva od tuge, i nade, nikako od želje da se upadne u prvi kibuc i kolje protivnik, onaj brat sa početka priče.

Selam, o Mahdi*
(Zdravo,
Zapovjedniče)
Zdravo, o Mahdi,
O, ti čije je obećanje istinito,
Dani mog života su
neznatni,
A povećaće se sutra tvojim rukama.
Dani mog života su sitni,
Poput trnja u očima
neprijatelja!
Moji snovi su veliki,
U veličini onog što mi budi čežnju,
Da sam žrtva za te!
Kad ćemo te, miljeniče, vidjeti?
Selam, Zapovjedniče,
Selam ti šalje ovaj odvažni naraštaj!
Zavjet dajemo da ostanemo borci,
Zavjet dajemo da ostajemo,
Odani krvi šehida!

Šta o sukobu misle Izraelci koji nisu cionisti, već judaisti, ortodoksni među Jevrejima, i šta su cionisti, a šta su pak judaisti?

Pazimo…

Današnji Izrael je cionistička država. Jevreji su stotinama godina živjeli među Arapima, među muslimanima, i dok nije bilo Ujedinjenih nacija da ih zaštite. Aktuelni sukob nema veze s religijom, mišljenje je judaista. To je trik države Izrael i cionista da se dobije podrška u prvom redu zapadnog svijeta za postojanje države kojoj ortodoksni Jevreji ne nalaze opravdanje, pa su otud svake godine gosti u Teheranu na Dan Kudsa.

Dan Kudsa ili, zvanično, Međunarodni dan Kudsa (Dan Jerusalima: Kuds je arapsko ime za Jerusalim) je godišnji događaj koji se održava poslednjeg petka mjeseca ramazana, počev od 1979, kada je Islamska Republika Iran odlučila da počne da izražava podršku Palestincima u borbi protiv cionizma. Dan Kudsa se održava širom arapskog i muslimanskog svijeta, sa protestima protiv izraelske okupacije.

Judaizam je religija koja služi bogu, hiljade godina stara. Cionizam je star tek oko 100 godina i predstavlja transformaciju religijskog nacionalizma u materijalizam stvoren od strane nereligioznih Jevreja, a nereligioznost na ovom nivou ide ruku podruku s El Masihom ed Dadžalom, koga će, ad finitum, pobijediti Mahdi i Isa, po vjerovanju muslimana. Dakle, cionistima je Izrael geopolitička maska. Materijalnom i medijskom moći, učinili su da svakog ko govori protiv njihovog djela nazovu antisemitom, što je daleko od istine, jer su, po judaistima, muslimanske zemlje zapravo prijatelji jevrejskog naroda. U najgorem slučaju – tolerantna braća religijskih neistomišljenika.

Cionizam je politički i materijalistički pokret koji nema legitimitet da postoji, misle judaisti. Generisano se koristi jevrejski identitet da se napravi razdor između Jevreja i muslimana.

Evo kako u čitalačko oko doleće i vrana iz naslova…

Od 7. oktobra kada je militantni Hamas pod misterioznim okolnostima iz blago je reći nadgledanog Pojasa Gaze ispalio rakete na Izrael, samo do početka novembra stradalo je 1.400 Izraelaca i 9.000 hiljada Palestinaca. Samo do početka novembra 2023, valja podvući, sa mnogo, premnogo nedužne dječice s ispisanim imenima na rukama, da ih pod ruševinama Gaze mogu identifikovati.

Lider Hezbolaha (Liban) Hasan Nasralah rekao je minulog petka da je „operacija Hamasa Oluja Al Aksa izazvala bezbjednosni i psihološki zemljotres u Izraelu“, te dodao da bi on mogao imati „strateški uticaj na budućnost tog entiteta“. Nasralah očekuje da će slike unesrećenih civila i nezapamćen broj ubijene djece u Gazi uticati na jačanje antiizraelskih i antiameričkih osjećanja kad i na poziciju Hezbolaha, čiji je ključni partner i sponzor Iran, možda čak i glavna meta (trenutnog) sukoba čije širenje samo Bog može da spriječi.

Iz medijski skrajnute Ukrajine vraćaju se izraelski specijalci da pomognu vlastitoj državi, premda Rusija ne napreduje koliko bi se očekivalo po teritoriji koja je kanda ostala bez zapadne vojne pomoći, što tumačenja komplikuje i na sad već globalni ratni čvor baca plašt sumnje.

Kako bilo, sjetimo se da je papa Francisko s dvoje dece, januara 2014, na početku rata u Ukrajini, s vatikanskog balkona pustio dva bijela goluba mira.

Prvog je odmah, pred hiljadama ljudi na Trgu Sv. Marka, napao galeb. Drugog je goluba, koju sekundu kasnije, ubila vrana.

S proljeća ove godine jedan je video postao viralan. Na njemu se vidi kako se neka el vrana veoma trudi da s vrha jarbola skine izraelsku zastavu. I to joj polazi za rukom, iako od oruđa ima samo kljun.

Danas sve može da bude dipfejk, pa i vrana koja skida zastavu, čak i izjava izraelskog novinara koji je snimio video: „Bog nam nesumnjivo nešto nagovještava, samo nismo sigurni šta.“

Izvor: Pečat