Vrijeme džizmaša ili „deža vi“

Piše: Emilo Labudović

Da se ne smjenjuju godišnja doba, da s vremena na vrijeme, a uvijek u nevrijeme, ne padne snijeg, nahrupe poplave i zemlja se zatrese, da, kao lišće u oktobru, sa kalendara ne otpadaju stranice, čovjek bi pomislio da je u Crnoj Gori vrijeme stalo.

Ili, ako se i pomjera, čini to u krug, istim slikama i zbivanjima koja neodoljivo podsjećaju na prethodne. Deža vi ili „već viđeno“, tako se još od Frojda naovamo krsti taj psihološki osjećaj da „na zapadu (mada je Crna Gora i dalje istočno) nema ništa novo“. Smjenjuju se, doduše, akteri, liše Mila, mijenjaju se mjesta zbivanja, ali sve opet liči na ono od onomad.

Kao u ukletoj i začaranoj zemlji, češće nego godišnja doba, smjenjuju se vremena u kojima „tikve cvetaju, „čizmaši“ i „kožni mantili“ marširaju, „pametni zaćute, budale progovore a fukara se obogati“, vremena zla i trpljenja, straha i neslobode. U zemlji zalazećeg sunca i dalje „još ne sviće rujna zora“, a šljašte lažni novogodišnji lampioni i slavi se novi milenijum i novi vijek.

Vijek u kojem još caruju mrak atavizma i aveti prošlosti „Idem a ne odmičem…“ pjeva „Bijelo dugme“, himnu vremena u kojem od „svijetle majske“ nema ni makar žiška na kraju tunela.

I kao ne tako davno, i kao koliko juče, opet je narod digao glas i opet je policija digla pendreke. Povod je nešto drugačiji, ali suština je ista – čaša narodnog (s)trpljenja se prelila. One 88 – sme, narodu je bilo dosta komunističke torture, desetak godina kasnije bilo mu je previše torture, laži i prevara tih istih komunista presvučenih u skupu italijansku garderobu, petnaest nakon toga ustao je protiv bezočne krađe njegove volje… Juče se digao opet zbog krađe slobode, prava na vjeru i molitvu, prava na Boga i nadu. I kao svih godina prije, opet se nađe neki Božo Vuksanović, Jovica Rečević ili onaj čiji nadimak košta 500 evra da komanduje „postupi po naređenju“!

I milicija, kao i policija, uvijek „postupi“.

Bije pendrecima, čizmama, štitovima, baca suzavac i zagušljivce i puca gumenim mecima… a narod bježi, plače, povraća… Na kraju, uvijek tušta i tma povrijeđenih „golorukih i na zakon strogopazećih“, policajaca a narod kao narod, njega niko ni u šta ne broji, pa čak ni u povrijeđene.

Vrijeme koje u „maloj“ i odasvuda ugroženoj ne odmiče pokazuje da narod i kad je najžešće bijen, kad se razmahnu neki tamo batinaš Slavenko Bajić i njemu slični, brzo zaboravlja batine, modrice, rane i polomljene kosti. Njega samo boli povrijeđeni ponos. To pamti i ne prašta. A baš o tome pojma nemaju „postupajući po naređenju“.

Baš tu istorijsku lekciju koja im se stalno ponavlja nikako da ne nauče. A istorija, kao učiteljica života, neznalice i ponavljače na kraju obavezno smjesti u „magareću klupu“.