Vrijeme progona

Postoje vremena koja zahtijevaju da budu označena, pa tako imamo vremena besčašća kao i vremena virtualne hiperdominacije, kao što, slobodno i s punim pravom možemo reći da smo danas svjedoci jednog vremena koje je – vrijeme progona DF-a! Da, živimo u vremenu progona DF-a!

Na nesrećnom Balkanu trenutno ne postoji ni jedna politička partija koja je progonjenija od DF-a!

Zato, kad mislim o pojmu politička opozicija, neizbježno mislim na DF. Na DF koji je opozicija cijelim svojim djelom. Na DF koji se još jedino bavi politikom, u jednom sistemu apsolutnog politikanstva u kojem još može postojati nekakva koalicija, i/ili: malograđanska opozicija, ta opcija koju bi svaka vlast najradije birala sebi za konkurenciju. Kakav je diskurs DPS-a (samo pomislimo na Martu i automatski se razočaramo zbog činjenice što nismo biljka ili možda sunđer, već dvonoga prokleta prilika koju zovemo čovjek i koja dijeli istorijski momenat u kome se ovlaplotila i jedna Šćepka, što jeste apstraktno ali ne znači da nije istinito…), taman takav je princip malograđanske opozicije. Zapravo, oni postoje jedni na račun drugih, kao druga strana iste medalje. – Pasivnost malograđanske opozicije u vremenu progona DF-a jednom će biti prepoznata kao „politika“ straha i laži, kao „politika“ bez programa i stava, najmanje, u stvari, razumjevši šta je duh Evropske, istinske slobodarske politike!

Tačno, nismo valjda od malograđanske opozicije očekivali da se bavi pitanjem slobode u jednoj zemlji koju predvodi „politika“ koja je izgubila osjećaj da čovjekov život iznad svega mora biti dostojan svog poziva. U suprotnom, šta je život koji nije dostojan da se na njega ugledamo kao na primjer u okeanu smrtnosti koja nas opsijeda sa svih strana? Isto tako, samo u političkom kontekstu – šta nam svojom „politikom“ nudi malograđanska opozicija?! Ništa osim blijedila u svim svojim fazama. Ispraznost Ćakijeva, nedoslednost Kriptokapićeva, magla Abazovića, prenaduvenost Bečićeva, zar to ne čini „politiku“ malograđanske opozicije?! Onome tipu što vodi SNP ne znam čak ni ime, a mrzi me da ga sad guglam. O ujedinitelju Goranu (toj naknadnoj pameti!), ovoga puta ne bih, što ne znači da o pomenutom nema fantastično mišljenje, koje sam, između ostalog, toliko puta priložio u kolumnama.

Reče mi prijatelj da je onaj suvlasnik Vijesti, tzv. Ž. Ivanović, opet nešto kenjao u svojim revolucionarnim tekstovima, isuviše dugim koliko i bezveznim da bih ubijao vrijeme čitajući ih od početka pa do zadnjeg retka. Čudo, kako uvijek već u naštelovanom trenutku reaguje taj Ž. I, baš je anganžovan, samo ostaje da konačno provalim na kojoj je strani pomenuti, ko ga finansira da bulazni nadugačko i naširoko, on koji se udostojio pomenuti jednog Dantea, njegove paklove i ljubav prema Vergiliju, kao i Šekspira koji je dao karakter kakav je Hamlet, u mori slave i pozorišne opijenosti ostajući nam zauvijek nedokučiv. – Jeste, kad novinarčić upadne u polje metafore onda se ponaša kao svinja pred kojom su bačeni biseri!

Milan Knežević na robiju… Još jedan DF-ovac nastavlja voditi bitku za slobodu iz ćelije. Đido ima naslov „Tamnica i ideja“, koja upućuje kuda sve idu i moraju proći putevi slobode. Međutim, to svakako nisu putevi ni sloboda koju propagira Ž. I, i zato bih radije ne bio, nego bio nešto što je on. Ili to!