Vrijeme sporta, ali bez razonode

Piše: Emilo Labudović

Nedelja. Tiha, ogrnuta štedljivim oktobarskim suncem i umivena blistavom rosom, ogrnuta tišinom koja kao da sipi iz nedokučivih dubina tamnomodrog neba, tu i tamo natačkanog bjeličastim mrljama oblačića koji, gonjeni južnim vjetrom, plešu laganim ritmom. Toplo, koliko to može biti u ovo vrijeme, ali vruća šolja jutarnje kafe ipak prijatno grije nazeble prste. A sve dokle pogled seže, zemlja isparava svoja izranjavana njedra u kojima je, koliko do juče, njivila krompire i dojila bremenite šljive, kruške i jabuke. Dakle, nedelja, a uz to još i sveta, dan za odmor u svakom pogledu. A selo, on što je još ostalo od njega, utonulo u letargiju i čini se da još uvijek spava. Čarobni trenutak jutra u kojem su samoća i uspomene, i otrov i lijek duši prezasićenoj ludilom života u kojem je sve preče i važnije od njega samog.
Ti se, naravno, ne sjećaš vremena u kojem je nedelja svakim svojim damarom odisala onom nepojmljivom navalom adrenalina, izazvanom navijačkom groznicom i sportskim rivalitetom. Bilo je to vrijeme zdravog sporta, još zdravijeg navijanja, radovanja ili tugovanja, ali bez mržnje, tuča i divljanja ulicama, stadionima i halama. Vrijeme kada su carovali radio – aparati i glasovi eminentnih reportera, umjetnika da dočaraju ne samo dešavanja na terenu već i atmosferu, detalje koji su, kao slikarskom četkicom, dopunjavali imaginaciju onih koji nijesu imali sreću i priliku da, naoružani šalovima i dresovima svojih ljubimaca, uživaju u praznicima utakmica. Bilo je u tim prenosima čuvenih reporterskih gafova koji su se godinama pamtili i prepričavali, a mnogi su preživjeli i do danas. Bilo je to vrijeme sporta i razonode.
Nedelja je, još uvijek dan sporta i sportskog rivalstva, ali od razonode su ostale samo froncle koje se troše u kladionicama, a radost navijanja, slavlje pobjede i tuga poraza odavno su se utopili u divljanje rulje koja sebe naziva navijačima. Sportska nedelja kao praznik kada se na stadione odlazilo porodično kao na izlet, zauvijek se izgubila u magluštini biznisa, nasilja i mržnje, magluštini u kojoj sportskog viteštva nema ni u tragovima. A politika, društveni otrov nad otrovima, i u ovu sferu društvenog života odavno je zarila svoje pipke.
Nepisano je pravilo da se, za razliku od sredina u kojima je sport, osim rezultata, zona ogromnog biznisa, korupcije i trgovine, u sredinama koje tek boluju dječje bolesti držanog uspona, sportu pridodaje uloga koja je „više od igre“! U nedostatku onih pravih, sportskih medalja i trofeja, sportu, naročito reprezentativnom, se bez skrupula nastoji prikačiti vrišteći amblem nacionalnog identiteta. Crna Gora ne samo da nije izuzetak, već je primjer nad primjerima takve zloupotrebe sporta, tako da umjesto sportista Crne Gore imamo crnogorske „lavice“, „ajkule“, „sokole“… itd. Između ostalog, čak je i krovna sportska institucija krštena kao Crnogorski olimpijski komitet a ne kao Olimpijski komitet Crne Gore!?
A kakav bi to Komitet bio kad ne bi bio na čelu domoljublja, podrške i zaštite ne toliko sporta i sportista koliko države koju, sa određenih adresa, besomučno napadaju i svojataju. I baš tu ulogu posebno apostrofira nedavno, po peti put, potvrđeni predsjednik COK, neuništivi i nezamjenjivi Dušan Simonović. Zahvaljajući se na podršci pri osvajanju još jednog mandata, „nesalomivi Dule“ posebno naglasi da je njegov (re)izbor čin spasavanja COK od „nekih struja koje su htjele da ga podvedu pod neki strani interes“! Srpski ili ruski, osta Dule nedorečen, ali isprsi grudi muške i obeća da to „neće moći“ dok je njega i njegove nepoljuljane pozicije spasioca i branioca.
A to što crnogorski (baš tako se kaže, zar ne) sport tone sve dublje i što su mu rezultati na nivou srednjeafričkih – koga je briga. Čak i tamo gdje smo, zahvaljujuću ostacima iz vremena zajedničke države, bili neko i nešto (vaterpolo, ženski rukomet, donekle košarka) svjetla svjetskih i evropskih pozornica se već dobrano gase. Dušku do ramena u tom unižavanju svega sportskog, od duha do rezultaa, je i čuveni Genije koji je toliko prigrlio crnogorski fudbal da jedva diše. Do mjere da je dojučerašnja evropska fudbalska „sića“ za crnogorske „sokole“ (klupski fudbal je grehota i pominjati) postala nivo Španije, Njemačke, Engleske. Ali, rekoh, koga je briga… važno je da je COK još jednom spasen od grabljivica koje su se nad njega nadvile, a ko će to bolje od Duleta i Genija. Naročito Duleta, za čija sportska dostignuća nijesu čuli ni u kući mu.
I tako, nesalomivi Eliot Nes crnogorskog sporta sa stažom ravnim Milovom, nastaviće da, sva je prilika doživotno, budno bdije nad crnogorskom sportskom kućom. Da je kojim čudom živ proslavljeni Radivoje Marković sigurno bi uzviknuo: „Ljudi, ta je li ovo moguće? Ovo je ludnica“! Ludnica ili ne, ami je davno rečeno: prema svecu i tropar! Prevedeno: kakva držav, takav joj i Dule. A pretendentima na Duletov (pa i Genijev) tron preostaje samo da se tješe onom čuvenom olimpijskom, De Kubertenovom, krilaticom „važno je učestvovati“!
Odmiče polako nedelja, kapaju minuti i nižu se u đerdan vremena i prolaznosti, a u selu se i dalje ne čuje ni glasa. Umukli tranzistori, zaćutali nezaboravljeni reporteri i zauvijek prošlo vrijeme pravog sporta i prave razonode. Zato, podrži nam, Bože, Duleta!!!