Naši profesori Dragan Stojanović, Aleksandar Ilić i Vladeta Košutić, inače sasvim neskloni misticizmu ili bilo kakvom romantičnom predavanju, otkrili su nam da tvrdnja da u umjetnosti (tek) vrijeme sve stavi sve na svoje mjesto krije u sebi dve ozbiljne stvari.

Prva je da ispada kako savremenici umjetnika ne mogu da procijene njegovu vrijednost, jer su možda glupi, slijepi za pravu umjetnost ili im je predstava o umjetnosti jednog umjetnika isuviše „uprljana“ njegovom, recimo, ne baš najboljom naravi.

I druga, da kada umjetnik umre, sledeće generacije imaju obavezu da stvari dovedu na svoje mjesto i to nepogrešivo čine zato što posmatraju samo djelo, bez uticaja umjetnika i stoga što, za razliku od umjetnikovih savremenika, moraju temeljno i od početka da pročitaju šta je on to pisao, a ne da ga ofrlje „čituckaju“ dijagonalno kao njegovi savremenici koji i prije nego što otvore njegovu knjigu „znaju“ šta je taj mogao da napiše.

Ako ovaj mehanizam, makar i ovako šljampavo funkcioniše, onda ne bi trebalo da se brinemo. Što je dobro biće uvijek spašeno, što je loše (a danas glasno hvaljeno) biće nepogrešivo poslato u zaborav.

No, da li je baš tako? To da „vrijeme sve stavlja na svoje mjesto“ ima, vidjeli smo, veze s marljivim radom narednih generacija. A da li one tako naporno rade u slučaju naše književnosti?

Tri primjera temeljno zaboravljenih, a izuzetnih romana daće dosta razloga za nervozu.

Roman „Pesma“ (1952) Oskar Davičo pisao je u najboljem stilu (tad) novog francuskog romana. Na oko dvesta stranica obradio je samo 22 časa ili malo jače, u životu jednog beogradskog ilegalca. I sve je stalo u tih dvadesetak sati: i slutnja i nedoumica prvog popodneva, i teško veče koje je preživio, i tjeskoba te poslednje njegove noći, i prljavština s kojom se stalno bori, i varljivo jutro poslednjeg dana i njegovo hapšenje u podne.

Roman je zaboravljen i niko nije našao za potrebno da odvoji lik ideologa Titove kulture od djela samog.

Milica Mićić Dimovska živjela je život po strani. Nije bila mnogo glasna, nije bila naročiti orator, naoko se činilo da je još jedna od spisateljica koja ne može da sabere mnogo više od trenutnih ushita.

Ali, ona je napisala roman „Poslednji zanosi Milice Stojadinović Srpkinje“ (1996), psihološko štivo bez sličnih u našoj literaturi. U ovom romanu stalno gledamo lik i ogledalski odraz junakinje: lik bi da ubijedi Milicu da je heroj, odraz joj stalno govori da je zanesenjak, kukavica, i čak bludnica u pokušaju da se poda grofu Vronskom. Kakva izuzetnost u ženskoj psihologizaciji!

Filozofski roman Radomira Konstantinovića „Dekartova smrt“ (1996) takođe je praktično nepročitan. Uistinu, ovo veličanstveno štivo teško se i čita: nema pravu radnju, već umjesto nje tjeskobu; nema pravu razvojnost, već jedino psihološku gradaciju u čijem središtu se nalazi odnos oca i sina. Majstorstvo pravljenja romana bez prave radnje može da pouči mnoge pisce.

No kako će ove knjige bilo koga bilo čemu poučiti kad „vrijeme koje sve stavlja na svoje mjesto“ u njihovom slučaju nije odradilo posao?

Ipak, stvar se uvijek da popraviti. Poslije novog dolazi još novije vrijeme. Današnje „vrijeme koje sve stavlja na svoje mjesto“ su doktorandi katedre za Srpsku književnost rođeni između 1993. i 1995. godine.

Hoće li sve staviti na svoje mesto, sada samo od njih zavisi.

Pročitajte još:

https://www.in4s.net/drzavni-udar-made-in-montenegro-video/