Vučić još vjeruje u EU: Srbija spremno čeka pred vratima Unije
1 min read
Premijer Aleksandar Vučić kaže da Srbija 2019-20. treba da okonča sve pregovore i tad članice EU treba političkom odlukom da se izjasne o otvaranju vrata Srbiji.
Vučić je naveo da je otvaranje poglavlja 23 i 24 dobra vijest za građane Srbije.
„Ljudi u Srbiji treba da razumiju da kad govorimo o evropskom putu riječ je o tome da imamo političku stabilnost, da nam je jasan strateški put i sve što radimo s Evropom i Svjetskom bankom treba da doprinese rastu Srbije i njenoj modernizaciji„, rekao je on, a prenose agencije.
Vučić je kazao da za uspjeh Srbije na putu ka EU zahvaljuje ministrima u svojoj vladi, kao i evropskim zvaničnicima Miroslavu Lajčaku, Johanesu Hanu, Federiki Mogerini, „našim holandskim prijateljima“.
„Zahvaljujem i našim američkim prijateljima koji su nam ponovo pomogli„, rekao je Vučić.
Četvorominutni film, svedočenje muslimana kako su masakrirali Srbe kod Srebrenice!!!
„SREBRENICA VLASENICA MASSACRE“
https://m.youtube.com/watch?v=1V36LHFf-NI
Počeću ovako: dakle, o čemu se ovdje radi… Zar Evropa ima perspektivu? Sve je moguće, ali da će Evropa opstati, teško. Uostalom, ko ima koristi od toga? Kao iz one Kafkine priče, u kojoj K.a čeka pred vratima sve do smrti, ne znajući da su otvorena, i da proći kroz njih ništa ne predstavlja.
Srbija, ako dobro razumijem uvaženi i dokoni moj, ima prijatelje u amerima, ali i u letećem holanđaninu. Tamo do 2020., Srbija upada u EU, kad to kaže Vučić, onda nema ni najmanje razloga da sumnjaš, budući da je to pravi tatko nacije, od šahte do pregovora za članstvo, u sve se razumije, tako da je biti političar u Srbiji smiješna rabota, osim ako voliš da cupkaš u njegovoj sjenci, i da mu se neviđeno šlihtaš, ili da ga „ktitikuješ“ a la Kesić, čisto šoua radi.
Međutim, možda Vučić misli najbolje Srbiji, ali to ne znači da to izvodi na najbolji način. Ima nešto u njegovom držanju (dobaci li to – u državničkom držanju?) što mi je više nego odbojno; znaš onaj potez kad dotakne cvikere, i potom se lagano počeše, ako se sjećam, ispod lijevog oka, onako duboko zamišljen nad stanjem u državi, koje je, malo je reći mračno… Ali, ne treba ovdje i sad izigravati Basa, koji se baš okomio na Politiku, i izvjesnu Smajlovićku, i na Kosovo, i na, uopšte, njemu tako nedrago (ali, kako izgleda, ne i nevažno!) srpstvo. I on se (i dalje o Basu), taman kao Vučić, u svašta petlja i razumije. Kod nas se (u Crnoj Gori, koji matrak zapitkuješ), te nezahvalne uloge prihvatio Baki & Brano: uhu-hu, više od riječi kod očajnog domaćina, pa ti gledaj dokle stvari mogu dogurati, a obično su postmoderne, zadojene intertekstualnošću, i još nečim u šta se ama baš nikako ne razumijem. Ja sam, kad već i to pitaš, skroman, a možda ne bih bio da nisam lijen i mrzovoljan, najčešće se dosađujem i nije mi nidočega; kao orginalni monden, po vas dan jedem medenjake i mislim na jednu Svanovu ljubav, koja je bila duga, uzaludna i setna kao podne u muzičkom salonu. Da, onaj koji jeste odbija da stvara! Prolazeći kroz ideje cinika i modnih kreatora, naučio sam da sažaljevam ambiciozne; iskreno, ne znam da li je moguće odbraniti se od Vučićevog optimizma, od njegovog nauma da će Srbija, već naredne godine, biti treća sila u Evropi. Kad imate takvu podlogu, lako vam je baškariti se u kolumnama kao Bas, dovoljno je tek s vremena na vrijeme u Danas podsjetiti na ovu skandaloznu izjavu, i zaradili ste taj dan za lebac i mesni narezak. Kod nas, budući da su stvari neuporedivo sjajnije, i da imamo punu podršku Zapada (jer, kako vele neki teoretičari – novocrnogorac naginje katoličanstvu), mnogo je teže otjeloviti se kao genij od kolumniste, kako nemaš šta da kritikuješ, nema ko ni da te regrutuje za bota. – Istina, nema te političke partije kojoj se nisam zabadava nudio, zaklinjući se kao Vučić, da od mene neće imati boljeg i doslednijeg bota, a naročito sam (bio) pikirao caffe Demos, jedno vrijeme sam baš dosađivao teniseru u penziji i pjesniku sa pendrekom, al’ ništa, nisu bili voljni odriješiti kesu, poput Ure i SDP-a, vraćali su mi prazne odgovore, i duboko očajan, odlučio sam se da budem slobodan strijelac, kontajući: šta me briga, i ovako nemam namjeru državu i društvo ničim zadužiti, kao okoreli anonimus, boli me ona stvar za uvaženi publikum. I, tačno je, prije će Srbija upasti u EU, nego što će mene neka stranka uhljebiti kao bota… – ali, kažu da se ne valja žaliti, a naročito je to naravoučenije Vučiča, koji vidi što drugi i ne naslućuju…
(Od sjutra sam na Cetinje, i pogledaću ti za onu duksericu sa kapuljačom, čini mi se da ne košta više od dvadeset evra… Piši na stari mail: [email protected])