Vukadinović: Sloboda je osnovno pravo čovjeka

Piše: Peko Vukadinović

Na polici sa knjigama pored mora različitih naslova i događaja nalazi se jedna knjiga sa vrlo jasnim i preciznim naslovom “Bandići”, u kojoj su opisani mnogi istorijski događaji sela, čitavog kraja iz kojeg potiče moja porodica. U knjizi, razumije se, teško možete naći nešto što ne opisuje istoriju i junačku tradiciju porodica mojih milih plemenika i bratstvenika, a knjiga je debela, ustvari svinje su debele a knjige su opširne, znači, a knjiga je opširna.

U opširnoj knjizi nalazi se i moje ime, na jednoj strani đe je porodično stablo, listajući knjigu, čitajući razne informacije saznao sam da je moj đed učestvovao u trinaestojulskom ustanku, a da je moj prađed bio čuveni ratnik Balkanskog rata i Prvog svjetskog rata. Sve to sam poneđe i načuo kroz priču mojih najbližih, ali nijesam znao da su mi preci bili učesnici i Veljeg rata a da je Bole Vukadinović rame uz rame sa Sv. Petrom Cetinjskim bio na Krusima. Gledajući porodično stablo, shvatio sam da je život mojih predaka i moj čvrsto vezan za Crnu Goru, može se reći da gotovo 400 godina nijesmo mrdnuli iz Crne Gore, sve što se zvalo Crnom Gorom i danas i prije 50, 100, 200, 300 i 400 godina bio je naš dom. Katunska nahija, bila nam je i ostala kolijevka. Slične priče ovoj mojoj, dijeli mnogo drugih porodica, teško je naći crnogorsku porodicu a da nije imala junaka iz nekog boja. Vremena su bila takva, vremena su bila teška.

Kad se igra crnogorsko kolo, muškarac visoko drži ruke u nebesa, sva sloboda ovog svijeta staje u toj igri, žena je lijepa i prirodna, ali opet pažnju nosi onaj krupni momak što skoro leti kroz vazduh. Od kuda ta pojava? Pitao sam se, zašto je naše tradicionalno kolo takvo a u suštini kroz istoriju teško kad da smo bili slobodni u pravom smislu te riječi. Nema te Crnogorke ni tog Crnogorca da ne žudi za slobodom. Nema tog živog stvora koji ne traga za istinom iako je ona ponekad nedostižna.

U mojoj domovini Crnoj Gori, u mjestu đe sam rođen i đe su rođeni svi moji preci, dvije su aktuelne teme, zakon o slobodi vjeroispovjesti i nadolazeći virus COVID-19. Pažnja na ove dvije teme maksimalno je usmjerena od strane svih, ne postoji osoba koja nije stručnjak za “crkveno pravo” ili za tumačenje Ustava Crne Gore a da ne pričam o rješavanju problema epidemije.

Šta me motivisalo da napišem tekst za sajt MCP? Da govorim o KANONIMA i da govorim o ustavnosti ovog zakona nijesam kopententan, da pružam apsolutnu podršku bilo kome nije od značaja, ali jesam kompetentan da govorim o poruci koju ova tema šalje mladim ljudima. Dugo godina sam član izviđačke organizacije, od svoje 7 godine, prošao sam sve kategorije članstva, školovao se, vodio svoju jedinicu, takmičio se i osvajajo priznanja i nagrade, da bih kasnije postao načelnik a na kraju i predsjednik organizacije. Tu, baš tu, na tom mjestu, u toj organizaciji učen sam osnovnim stvarima, da poštujem drugačije od sebe, da imam svoj stav i da štitim i pomažem slabijima. Za ponos svakog izviđača jeste otvorenost organizacije prema svima bez razlike na pol, nacionalnost, vjeru, boju ili bilo koju prirodnu ili vještačku razliku. U takvom društvu i u takvom okruženju stekao sam navike i odlike osobe spremne da razumije, prihvati i žrtvuje se za bolje sjutra. Upravo zbog toga kao pravoslavni hrišaćanin i kao neko kome je poštovanje prava izbora drugih svetinja i sam idem na litije, smatram da kao mladi čovjek podržavam pravo na slobodu mišljenja, pravo na slobodu bunta, pravo na slobodu iskazivanja drugačijeg stava od onog koji je “zvaničan”. Situacija nastala uvođenjem ovog zakona u velikoj mjeri utiče na mlade ljude, a znamo da su rezultati istraživanja nastalih u prethodnom periodu poražavajući i da veliki broj mladih želi da napusti našu zemlju. To meni, kao mladom čovjeku koji posvećeno radi na kreiranju zdravog ambijenta mladima, ambijenta u kojem će biti srećni i željni da ostanu, veoma teško pada.

ZASTAVA! NEPRIJATELJ DRŽAVE! TEKOVINA! NE DAMO SVETINJE! LAŽNE INFORMACIJE! HAPŠENJA! TROBOJKE NA ZIDOVIMA! OGRANIČAVANJE SLOBODE KRETANJA! Sve su ovo riječi, rečenice i dešavanja koja ovih dana prate Zakon o slobodi vjeroispovjesti, pored ovoga, na ulicama Crne Gore nalazi se preko 100 000 ljudi (nezavisni izvor) odnosno 63 000 ljudi (državni organi) i na kraju 150 000 (izvor blizak MCP). Koji god broj da uzmemo i uporedimo sa protestima u Francuskoj možemo reći da je velik, mala paralela, 63 000 ljudi u Crnoj Gori čini 10% populacije, za jednu Francusku to je 8 000 000 ljudi, “žuti prsluci” su sa “samo” 700 000 ljudi uspjeli da dođu u poziciju da pregovaraju o svojim problemima. Ovakvi podaci jasni su da se o zakonu mora pregovarati i mora se podržati dijalog predstavnika Crkve i Vlade Crne Gore jer to želi veliki broj građana.

Situacija u kojem se nalazi crnogorsko društvo pokazala je dvije strane, razumije se, onu dobru u kojoj i Crkva i Vlada Crne Gore imaju strpljenja da pričaju i pregovaraju i da se razumiju (više nego što mi obični građani možemo da vidimo) – što je prirodno i onu lošu u kojoj more netačnih i paušalnih informacija i loših dešavanja direktno pokazuje da još uvijek nijesmo spremni na totalnu toleranciju i napredak. Gotovo svakodnevno razni akteri društvenog života optužuju se da su izdajnici ili fašisti, upotreba ove dvije riječi toliko je česta da mnogi ljudi olako preko usana iznose ove tvrdnje. Prva nam nije u genima, nikom, nijednoj strani, druga je toliko teška, da svako ko je izgovori mora da bude spreman da snosi posledice. Nije Crkva mitropolit, niti je država predsjednik ili premijer, to je valjda svima jasno, ne mogu kroz jednu osobu posmatrati hiljade drugih ljudi koji čine ove dvije organizacije. Među svima njima preovladavaju doktori, stručnjaci, filozofi, učeni i mudri ljudi, vrhunski sportisti, umjetnici, ima nas svakakvih, ali opet više je onih boljih, zato se mladi u Crnoj Gori nadaju da je i 100 ljudi dovoljno da se raspravlja u našoj zemlji o nekom pitanju ili problemu. Zloupotreba državnih simbola, državnih organa, djece, vjerskih osjećanja i na kraju ljudskih sloboda nije nešto što smije da nam bude praksa a težimo boljoj budućnosti. Svaki čovjek ima pravo da bude slobodan i da bira kome će da se moli, mi u izviđačima to zovemo “DUHOVNA STVARNOST”, imaš slobodu i ta sloboda ti je zagarantovana.

Rekao sam da se ne razumijem u kanone i tomose i vjerujte mi na riječ kada uđem u crkvu nikad ne pomislim ni na jedan kanon ili “vaseljenski sabor”, za mene je crkva svi oni moji sugrađani koje posle svakog posta i svake besjede sveštenika odluče da budu bolji ljudi, da napreduju, da grade i da dijele onima koji nemaju. Uvijek volim da čujem kada sveštenik objašnjava šta znači riječ ČOVJEK, pa onako vikne: “Čelom naprijed, da idemo samo naprijed, danas smo bili nikakvi, ali ću sad, vala baš sad krenut naprijed i biti bolji”. Za mene je crkva kad igram fudbal sa sveštenikom a on me udari laktom i ja ga pitam je li ovo Božja volja a on hita put gola, pa mi to govori da je i on čovjek ko i ja, da se ne razlikujemo ama baš nimalo, što je lijepo i dobro.

Bilo kako bilo Crkva je pred iskušenjem a država na ispitu, ova situacija mora da se riješi za dobrobit svih nas koji smo izabrali da ostanemo i živimo ovdje, zajedno. Zakon o slobodi vjeroispovjesti treba svima, ali ne tako da bude usmjeren prema jednoj vjerskoj zajednici. Nikakav papir na kojem nešto piše ne može imati veću težinu od činjenice da se ovoj Crkvi u Crnoj Gori najviše vjeruje i da upravo u ovu Crkvu najviše vjernika dolazi da zadovolji svoje duhovne potrebe. Tragajući za pravdom i istinom i suživotom mogu samo glasno reći NE DAMO SVETINJE, NEK JE VJEČNA CRNA GORA.

Stav o Zakonu o slobodi vjeroispovjesti je moj lični stav i ne predstavlja stav nijedne organizacije kojoj pripadam kao član i funkcioner.

Autor je predsjednik Saveza izviđača Crne Gore

Izvor: Mitropolija