Vuku u sretanje

Piše: Vojislav Karadžić

Zeban i seoban zaputi se Vuk božijom prtinom
Ne znavši da sluti velikom putovanju.
Starina Joksim unuku poturi drume djedovske
Podoji ga duhom zavičaja.
Ne ometoše jezikotvorca ni boleštine
Ni vjetri zavisti, ni nemušti jezici
Ni vrazi što su njegovim mozgom krpili svoj.
Ne sretoše ga ni duvari, ni stolovača
Ni dim ognjišta, do jednodušje njegovog roda
Djedovska zidina, bistre oči izvora
Za sve žeđi i okrepe.

Banu zorna prošlost da blagoslovi ovaj dan
Milošću sveopšteg namerenija.
Sabrasmo se i zavjetovasmo
Ozarismo i kitine stijenja
Nadnijetog na dlane Petnjice.
Raspletosmo kose rodoslova
Iz bogatog virja što ga je naša loza
Zakoritila vo vjeki vjekov
Osvještasmo krst predaka
Istesasmo iz moždine kamen-kremen
Da u njega uklešemo sjećanje trajno
Na bratimljenje vjekova neklonulih.

Na ovom gumnu što upija prvo klasje sunca
Potpirićemo iskru za albume sloge
Za slivove jezika,
Za tu svetu uzdanicu, stožericu
Da joj ne okrača mah
Da ne klone Vukova riječ
Što isijava sjeme iz zgrušanog saća
U mlazje riječi srpskih
U runo zlatno, runo krilato!

Izgovoreno u Petnjici na dan otkrivanja spomenika Vuku Stef. Karadžiću