Zastave

Piše: Damjan Abramović

Kao mali sam volio da gledam zastave, čak su me i interesovale samo one države čije zastave su mi privlačile pažnju. Moram priznati da sam volio jednobojne sa nekim moćnim amblemom na sebi, nekako su se razlikovale od drugih koje su bile prilično slične. Zastave sa više boja nijesam volio, ličile su mi jedna na drugu. Prilično sam siguran da bih u to vrijeme bio oduševljen sa našom sadašnjom zastavom. Orao na crvenoj podlozi izvezenih zlatnih ivica.

Zaista imamo lijepu zastavu.

Ali postavljam sebi pitanje šta to treba zastava da probudi u nama? Šta je to u zastavi što je poistovjećuje sa narodom kojeg predstavlja?

Meni se sviđa naša zastava. Crvena boja na njoj me podsjeća na Vučji do i slavnu bitku našeg naroda, zlatni orao, na simbol sa kape mog pretka koji je otac predao cetinjskom muzeju. Simbolizuje krv i slobodu… Crveno i orao. Prolivena krv za slobodu zlatnu. Podsjeća nas na slavnu prošlost .

Međutim, ima još nešto. Zastava treba da budi emocije.. To znam.. Navešću jedan svoj primjer.

Kao reprezentativac SRJ i Crne Gore imao sam prilike da učestvujem na mnogim takmičenjima, obično su veća započinjala postrojavanjem reprezentacija. Imao sam nekoliko puta priliku da nosim zastavu svoje zemlje i ne mogu riječima da opišem taj osjećaj ponosa. Taj grb na svojoj trenerci, taj osjećaj dok sam viorio zastavu svoje zemlje. Upumpavanje adrenalina svakim zamahom. Tu čast što je ona baš u mojim rukama. Taj osjećaj da me svi gledaju. Osjećaj koji me tjera da je viorim tako da je svi vide, jer to smo mi, naša zemlja i ako mala je tu!

Viori se među svim tim velikim silama, i zato želim da je viorim bolje i ljepše. Međutim, danas je ta zastava koju sam toliko viorio zabranjena. Danas se ta zastava prefarbava i smatra simbolom neke druge zemlje i imam osjećaj ako bih opet zaviorio kao da bi pisalo na njoj da sam izdao svoju zemlju. A baš sam volio tu trobojku… te boje pravoslavlja, boje naše nošnje. Emotivno sam vezan za nju, ipak je ona budila to prađedovsko u meni, budila te gene starih generacija.

Da se razumijemo, ja volim i ovu, ja volim svoju zemlju, borio sam se za njenu državnost, ali zašto zaboravljamo stare vrijednosti, zašto se plašimo prošlosti? Zašto gradimo sadašnjost na nečijoj viziji budućnosti? Zašto sadašnjost nije spoj budućih generacija sa slavnom prošlošću? Ima li nam budućnost bez prošlosti?

Ako smo se odrekli prošlosti i onoga što je simbolizuje, hoće li se buduće generacije odreći naših simbola i ove sadašnjosti? Postaje li zastava ovako samo komad platna?

Hoće li buduće generacije farbati ovu zastavu jer su smislili neku bolju ili moderniju koja simbolizuje njihove ideale i vizije?

Možda su naše zastave simboli našeg bijega od prošlosti i neprihvatanje iste jer nije po današnjim standardima?

Reći ću vam ovo.

Jedino materijalno što sam naslijedio od svog djeda Blagoja je džepni sat Longines… Ta opipljiva materija oživljava mog djeda kojeg nikad nijesam vidio, u mojim mislima. Zamišljam ga sa tim satom, koji ja danas držim u ruci.. taj sat je spona između mene i njega .. Zbog njega za mene satovi imaju posebno značenje..

Zato čuvajmo prošlost, čuvajući nju, čuvamo sebe od onih koji dolaze. Čuvajmo istoriju. Ona je temelj budućih generacija, čuvajmo stara prijateljstva, čuvajmo uspomene na generacije prije nas, čuvajmo naše stare zastave jer su njima viorili naši preci..

Ne kidajmo korijenje jer će naši izdanci biti plitko usađeni i neotporni!

Pročitajte još:

Srbski bukvar iz 1836. i Srbska gramatika iz 1838: Prve knjige iz kojih su podučavana djeca Njegoševe Crne Gore